Izvoz neprerađene sirovine i niska dobit guše hrvatsku drvnu industriju

Drvno-prerađivačka industrija strateški je važan dio naše ekonomije, s više od 30 tisuća zaposlenih, snažnom izvoznom orijentacijom i važnom ulogom u gospodarstvu ruralnih i slabo razvijenih područja.

Od 2020.-2024. sektor je ostvario više od 16 milijardi eura prihoda, čini oko 11 posto izvoza prerađivačke industrije, a trgovinski saldo sektora je pozitivan - u prosjeku 830 milijuna eura godišnje.

Ukupni prihodi u 2024. iznose 3,6 milijardi eura, a oko 40 posto proizvodnje ide u izvoz. Iako je BDV nakon 2020. snažno rasla, taj rast nije praćen strukturnim rastom dodane vrijednosti, već je uvelike rezultat cjenovnih i cikličkih čimbenika, piše Ivan Odrčić iz Hrvatske udruge poslodavaca.

Unatoč ekonomskoj važnosti i stabilnosti prihoda, ključni pokazatelji pokazuju ograničenu konkurentnost sektora. Izrazito niska proizvodnost rada, svega 44 posto nacionalnog prosjeka i 73 posto prosjeka prerađivačke industrije, pokazuje da su problemi niskih plaća i profitabilnosti strukturne, a ne kratkoročne prirode.

Prosječna neto marža u 2024. iznosi jedan posto, znatno ispod prosjeka prerađivačke industrije i EU konkurencije, dok se oko 60 posto outputa odnosi na proizvode niže dodane vrijednosti. Posljedično, sektor bilježi niske plaće, slabu neto dobit po zaposlenom (1185 eura) i nedostatna ulaganja u tehnologiju, automatizaciju i razvoj proizvoda, što upućuje na tzv. zamku resursa. Dodatni pritisak na profitabilnost stvaraju rastući troškovi energenata, rada i regulatorni zahtjevi vezani uz sljedivost i izvještavanje (npr. EUDR), osobito za mala i srednja poduzeća.

Niska produktivnost i zaostajanje u investicijama

Hrvatska raspolaže snažnom domaćom sirovinskom osnovom jer je gotovo polovica kopnene površine prekrivena šumama i šumskim zemljištem, od čega je 75 do 79 posto u državnom vlasništvu. Prosječni godišnji etat Hrvatskih šuma iznosi oko 5,3 do 5,5 milijuna m³, od čega polovicu čine trupci, a polovicu prostorno drvo. Godišnje se iz državnih šuma prerađuje oko 2,2 milijuna m³ trupaca, dominantno hrasta, bukve i jele, uz FSC certificirano održivo gospodarenje, koje podrazumijeva stroge ekološke i društvene standarde, kontroliranu sječu, obnovu šuma i sljedivost drvne sirovine.

Analize ukazuju na mogućnost prerade dodatnih oko 800 tisuća m³ trupaca u više razrede dovršenosti, što predstavlja značajan neiskorišteni potencijal rasta dodane vrijednosti, ali i upućuje da ključni problem sektora nije količina sirovine, već njezina struktura korištenja.

Struktura korištenja sirovine i dalje je nepovoljna. Veći dio najkvalitetnije drvne sirovine, osobito hrasta i jele, izvozi se u neprerađenom ili niskoprerađenom obliku. Kod bukve se, osim suhe građe, rijetko razvijaju isplativi finalni proizvodi, dok se oko 90 posto jelove građe izvozi kao svježa građa.

Najveći investicijski ciklusi u proteklom razdoblju usmjereni su u parketarsku industriju, ponajprije zbog dostupnosti sirovine, dok ulaganja u proizvodnju namještaja i dizajnerskih finalnih proizvoda gotovo izostaju.

Izražene su razlike i unutar sektora: proizvodnja papira (C17) ostvaruje najvišu produktivnost, investicijski intenzitet i plaće; prerada drva (C16) je najranjiviji segment s gotovo nultom profitabilnošću, dok proizvodnja namještaja (C31), unatoč najvišem stupnju prerade, ima najveći potencijal rasta dodane vrijednosti, ali i najviše strukturnih ograničenja.

Prosječna veličina poduzeća i razina produktivnosti u djelatnostima prerade drva i proizvodnje proizvoda od drva i papira su ispod prosjeka EU, uz izraženu fragmentiranost sektora i dominaciju mikro, malih i srednjih poduzeća (više od 95 posto).

Drvno-prerađivačka industrija ima snažnu razvojnu ulogu u kontekstu zelene, kružne i niskougljične ekonomije. Drvo je obnovljiv materijal koji dugoročno veže CO₂, a njegova primjena u graditeljstvu i industriji izravno doprinosi ciljevima Europskog zelenog plana i klimatske neutralnosti do 2050. godine. Procjene pokazuju da 1m³ drvenih konstrukcija veže oko 0,85t CO₂, dok 1m³ betona generira oko 2t CO₂, a prosječna drvena kuća pohranjuje između 12 i 30 tona ugljika.

Ključno razdoblje do 2028.

Europski policy okvir sve snažnije potiče korištenje drva, ali istodobno postavlja više zahtjeve u pogledu održivosti, sljedivosti i izvještavanja, čime se dodatno naglašava potreba za digitalizacijom i modernizacijom sektora. Iskustva usporedivih EU zemalja, poput Austrije, pokazuju da čak i razvijene drvno-prerađivačke industrije (vrijednost proizvodnje oko tri milijardi eura) pod pritiskom rasta troškova i regulatornih zahtjeva bilježe ograničenu profitabilnost i investicijsku aktivnost, dok potencijal drvnih proizvoda u javnoj i privatnoj gradnji u Hrvatskoj još uvijek nije sustavno iskorišten.

Bez promjene poslovnog modela usmjerene na modernizaciju, digitalizaciju, rast produktivnosti i razvoj proizvoda veće dodane vrijednosti, drvno-prerađivačka industrija ne može dugoročno očuvati konkurentnost ni zaposlenost. Razdoblje do 2028. godine ključno je jer označava završetak postojećeg ugovornog i institucionalnog okvira prodaje drvne sirovine te početak novog razvojnog ciklusa u kojem će se definirati kriteriji pristupa sirovini, duljina ugovornih odnosa i razvojni prioriteti sektora.

Za poduzetnike je to presudno jer su ulaganja u modernizaciju i povećanje stupnja finalizacije kapitalno intenzivna i dugoročnog karaktera, a neizvjesnost oko pravila nakon 2028. izravno povećava investicijski rizik i odgađa donošenje odluka, čime se produbljuju postojeći strukturni problemi sektora, zaključuje Odrčić.