‘;
Jedna lasta, vele, ne čini proljeće, no što ako ih je više? Laste su u našem slučaju multinacionalke koje posljednjih godina rado lete iz Hrvatske i gnijezda svijaju po regiji. Bez poriva da se u proljeće vrate. Microsoft je možda najzvučniji i najsvježiji primjer, ali svakako ne jedini. Doduše, vrata hrvatske podružnice zatvorena su neslužbeno, i to ukidanjem pozicije lokalnoga direktora, a simbolika gašenja iščitava se i iz činjenice da nema hrvatskih ‘Windaysa‘, dočim slovenska i BiH verzija i dalje okupljaju publiku.
Ključ u bravu (okej, ne samo u Hrvatskoj nego u čak 36 zemalja, što je nekakva utjeha) stavio je i 3M. Roche je maksimalno suzio ured, umaški Hempel (danski pogon u poljskome vlasništvu) upravo je zatvorio vrata, daruvarska se Leonarda gasi zbog gašenja Benettona, Meggle se preselio u Srbiju još prije četiri godine, iste te godine zamalo je ‘prognan‘ i BAT, zatvaraju se i mali (Huppenkothen i Beton), a po kuloarima se šuška da bi još neki iz kategorije velikih IT igrača rado odlepršali iz ‘domaje‘.
Jest da živimo krizu, dioničari traže ispeglane brojeve, u ‘regionu‘ je jeftinije, obujmom smo maleni, ali svejedno je legitimno pitati se događa li se veliko pregrupiranje multinacionalki zbog krize i ratova ili je Hrvatska za njih jednostavno tijesna, skupa, manjkava, preregulirana.
Tomislav Šlat iz Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj kaže kako su zatvaranje ureda velikih svjetskih kompanija u Hrvatskoj i konsolidiranje aktivnosti u regionalne centre izvrsnosti (gdje mogu objediniti aktivnosti za veća tržišta, iskoristiti sinergije i znatno uštedjeti na troškovima) započeli prije desetak godina, kada su nove članice uvele velik dio zakonodavstva Europske unije. I pri tome iskoristile prednost jeftinije, ali dobro obrazovane radne snage, uz ponudu niza povlastica da bi se takvi centri izvrsnosti otvorili upravo kod njih.
– U tome su u EU-u prednjačile Poljska, Slovačka, Rumunjska, pa i Bugarska. Proširenjem EU-a manje-više svim srednjoistočnim europskim zemljama stvorilo se golemo zajedničko tržište sa slobodnim protokom robe i usluga, bez potrebe za stvaranjem glomazne i skupe lokalne regionalne strukture koja multiplicira identične procesne funkcije, pa se u većini zemalja ostavila lean prodajna organizacija. Nažalost, Hrvatska u prošlosti nije prepoznala priliku i, osim nekoliko manjih primjera koji su bili rezultat entuzijazma i borbe lokalnoga menadžmenta u uvjeravanju matične kompanije da otvori regionalni centar u Hrvatskoj, nije uspjela privući pozornost većih kompanija – poručuje Šlat.
Dodatni je problem, kaže, koji je istaknut i u ovogodišnjoj Bijeloj knjizi, izostanak brendiranja Hrvatske kao odredišta i za druga ulaganja osim onih u turizam. Primjeri gospodarske diplomacije i investicijskih agencija Austrije, Slovenije, Mađarske te Beča, Münchena, Budimpešte, Bukurešta, poljskih gradova pokazuju gdje smo pogriješili.
No, je li zaista sve tako sivo te što je sve na vagi pri odlučivanju o sjedištu doznajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.