Boris Vukić
Neke su tvrtke generacijskom tranzicijom postale obiteljske, dok su druge još na putu od „moje” do „naše”. Dotad su to osnivačeve kompanije
Piše: Boris Vukić, Adizes CEE
U jednom je dijelu netočna europska definicija obiteljskih kompanija. Nije riječ o mnogo riječi, ali izaziva mnogo zabluda, zabuna, pa i zloporaba. Definicija kaže da su 'obiteljske kompanije one u kojima većinu prava odlučivanja ima osnivač ili osoba koja je kupila poduzeće ili članovi njihove najuže obitelji (supruzi, roditelji, djeca ili unučad), barem jedan član obitelji sudjeluje u upravljanju poduzećem, a u slučaju dioničarskog društva obiteljskom kompanijom možemo smatrati onu u kojoj osnivač ili osoba koja je kupila poduzeće ili članovi njihove najuže obitelji posjeduju najmanje 25 posto prava odlučivanja'.
Mislim da je netočna u uvodnom dijelu. Kako može biti obiteljska kada je osnivač i dalje jedini vlasnik/direktor/predsjednik uprave? Zašto bismo je zvali 'obiteljska' kad je i dalje osnivačeva? U formalnom smislu ta definicija nije točna. U svim službenim dokumentima osnivač se vodi kao vlasnik, a ne obitelj, i on/ona vodi se kao odgovorna osoba za njezino poslovanje, a ne obitelj.
Zatim, nije samo formalnopravno 'u knjigama' njegova, već je u njegovim rukama i njezina sudbina. I možda nikad obiteljska postati neće. Možda će se on na kraju odlučiti za neki drugi scenarij, na primjer prodaju, i ona će postati dio neke druge kompanije ili vlasništvo neke druge fizičke osobe.
