O tome progovaraju na društvenim mrežama, na tu pandemiju upozoravaju stručnjaci, ali oni koji se trebaju baviti tim problemom šute i rijetko išta poduzimaju. Društvo u kojemu mladi ne mogu pronaći svoje mjesto, osjećaju se napuštenima, izoliranima, pate od depresije, anksioznosti i ne osjećaju se dovoljno slobodno govoriti o svojim tegobama – nema nikakvu budućnost
Okružena sam ljudima koje volim i kojima je stalo do mene, ali postalo je potpuno jasno da sam im drugi ili treći izbor, zbog čega sam posljednje dvije godine (tijekom lockdowna) provela potpuno sama.' Tim se riječima jedna korisnica TikToka obratila svojim pratiteljima u srcedrapateljnom videu koji tematizira prijateljstvo i usamljenost. Završio je na Twitteru i – podijelio publiku. Kako je nedavno zapisao magazin Vice, dio tviteraša pružio je potporu usamljenoj djevojci i čak ponudio prijateljstvo, a drugi su zaključili da ona jednostavno mora odrasti, izići iz kuće i steći 'svoje' ljude. Osim što s djevojkom koja je odlučila izložiti se virtualnoj publici treba suosjećati i svakako joj pružiti potporu, indikativno je što ona nije jedina koja je 'izišla iz ormara' i priznala da je usamljena.
O osjećaju usamljenosti, otuđenosti i isključenosti progovaraju mladi na društvenim mrežama, na tu pandemiju upozoravaju stručnjaci, ali oni koji se trebaju baviti tim problemom – šute i rijetko išta poduzimaju. Osim što izostaje reakcija državnih tijela koja mogu u sklopu sustava donijeti neke promjene, i rijetko se koji brendovi bave tom temom. A kako smo pisali bezbroj puta do sada, to je i njihov zadatak jer tvrde da stavljaju potrošače na prvo mjesto, navode da im svrha nije samo prodati proizvode, žele promijeniti svijet nabolje, a imaju i golem proračun zahvaljujući kojem ih se doista može čuti.
Crna statistika
Kako je zapisao Vice, od početka pandemije bolesti COVID-19 čak trideset posto mladih ljudi priznalo je da ne zna sklopiti nova prijateljstva i da se nikad nije osjećalo usamljenije. Iako je usamljenost doista postala nova pandemija, još se ne može sa sigurnošću reći je li za nju odgovoran virus ili je riječ o krizi koja bi se dogodila i bez zatvaranja. Prije nekih deset godina teško bi se moglo reći da su ljudi između 16 i 24 godine usamljeni. No 2015. u sklopu svog Loneliness Projecta (Projekt 'Usamljenost') britanski je BBC u suradnji sa stručnjacima proveo istraživanje na uzorku od pedeset tisuća ljudi i došao do zabrinjavajućeg zaključka da se mladi ljudi ne osjećaju ništa manje usamljeno od starije populacije. Kako je za Vice izjavio psihijatar za mlade Timothy Matthews, pokazalo se da se mladi koji su se u srednjoj školi osjećali usamljeno teže nose sa svakodnevnim stresom, imaju problema sa spavanjem i nerijetko pate od depresije i anksioznosti.
– U toj dobi završavaju školu, upisuju fakultet, često odlaze iz svoga doma, napuštaju rodni grad i počinju nezavisan, 'odrasli' život. Ako se bore s tim novim izazovima, to za njih može biti iskustvo koje će ih prilično izolirati – rekao je Matthews.
Dakle, te nove faze u životu mladih jedan su od okidača za pojavu osjećaja usamljenosti i izoliranosti, a društvene platforme (iako služe umrežavanju) dodatno ga pojačavaju. Osim što su rasadnici toksična ponašanja i online vršnjačkog zlostavljanja, prikazuju život provučen kroz filtre, iluziju života. Potonje stvara pritisak među mladima koji onda svoju stvarnost mjere prema lažnoj; ne osjećaju se dovoljno dobrima, lijepima, uspješnima. S manje samopouzdanja manje su spremni za izlazak u svijet i pronalazak duša koje će im pomoći da se osjećaju manje izolirano i usamljeno.
Govoriti nije dovoljno
Također, kako su pokazala istraživanja, usamljenost raste i među ranim adolescentima (mlađima od šesnaest), što donedavno nije bio slučaj. Osjećaj da su sami na svijetu 12-godišnjacima, recimo, utječe na obrazovanje (niže ocjene), a postoji i velika vjerojatnost da će biti lošijega mentalnog zdravlja (depresija i anksioznost u pubertetu) te poslije voditi manje kvalitetan život. Mnogi smatraju da je stvaranje društva koje cijeni pojedince i brine se o njihovim potrebama čista utopija, zato samo govoriti o toj temi nije dovoljno. Ili, kako piše Vice, potrebne su fundamentalne promjene. Jedna od sugovornica u časopisu za to krivi i kapitalizam, koji udaljava ljude. Bez obzira na to što se s njim događa, ljudi moraju raditi, a radna okolina onemogućava zaposlenicima da se ujedine u svojim tugama i tako postanu manje usamljeni. Usamljenima, a posebno mladima, postaje lakše praviti se da je sve O. K. Upravo zbog toga činjenicu da je usamljenost postala tema na društvenim platformama treba doživjeti kao alarm, zasukati rukave i ponuditi rješenja.
Što mogu učiniti brendovi
Marketinški strateg iz Grupe SmithGeiger Aaron Paquett na svom je profilu na LinkedInu ponudio neka rješenja brendovima koji žele pomoći svojim usamljenim, nesretnim potrošačima. Za početak, mogu raditi na izgradnji zajednice oko brenda i za svoje pratitelje otvoriti online zajednice ili grupe.
Grupe, recimo, Appleovih fanatika ili ljubitelja Porchea okupit će ljude koji već u startu imaju zajednički interes pa možda mogu izgraditi i dublji, prijateljski odnos. Nadalje, kako savjetuje Paquett, pandemija je pokazala koliko je nužno pružiti potrošačima psihološku pomoć. Osim što brendovi mogu informirati kupce o tome gdje i kako potražiti pomoć, mogu pomoći u destigmatizaciji usamljenosti. I dok starija populacija otvorenije razgovara o tom osjećaju, mladi osjećaju golem sram. Od njih se očekuje da budu društveni, da lako sklapaju prijateljstva, a priznati da si sâm doživljavaju kao osobni poraz, osjećaju se – jadno. I, na kraju, pomaganje drugima pokazalo se kao dobar lijek za usamljenost. Organiziranjem akcija u suradnji s udrugama (kao što je, primjerice, Purina sa skloništima za životinje) i potrošačima brendovi mogu ispuniti svoju svrhu i pomoći mladima da pronađu svoju, osjete se bolje, smislenije u svojoj koži, a možda i steknu kojeg prijatelja.
U svakom slučaju, odgovornost je na svima, a posebno na onima čiji je djelokrug javno zaustavljanje pandemije usamljenosti, po mnogočemu opasnije od one koronavirusa. Društvo u kojemu mladi ne mogu pronaći svoje mjesto, osjećaju se napuštenima, izoliranima, pate od depresije, anksioznosti i ne osjećaju se dovoljno slobodno govoriti o svojim tegobama – nema nikakvu budućnost.