Nakon graditeljstva i turizma deficit radne snage zahvaća i maloprodaju, odlaze liječnici i još više medicinske sestre. Ali tu su i dalje kvote, i to samo zato da netko nešto mora moliti birokraciju koja onda može pokazati kako je važna, kako se ‘brine‘ za radna mjesta i poduzetnike
Čitajući razne komentare i osvrte, jednostavno je teško oteti se dojmu da je samodopadnost službene politike i njezinih stajališta o problemima u potpunoj suprotnosti s ekonomskim tokovima i stvarnošću koja nas okružuje.
Zaokupljena je europskim izborima, europskom birokracijom i njezinim igrama, a promišljanja o gorućim temama naše zbilje kao da se tiču nekoga drugog. ‘Ad hoc‘ rješavanjem kvota za uvoz radnika krpaju se rupe loše politike školovanja, zapošljavanja, poreza i doprinosa na rad, a sve bez trajnih rješenja i promišljanja o utjecaju i potrebama gospodarstva. Prije svega, govorim o turizmu i graditeljstvu.
Tužno je promatrati vrhunski uređene hotele i ugostiteljske objekte u kojima neobrazovani i neiskusni zaposlenici kvare svaki doživljaj i ne opravdavaju cijene usluga koje na kraju platimo. Već dvije godine imamo isti problem koji će ove godine uz problematiku cijena i rezervacija donijeti lošije financijske rezultate u oba sektora, pa posljedično i razinu ulaganja.
Besmisao kvota
Zapravo, jedino je pravo pitanje čemu u tim sektorima kvote. Očito nema dovoljno radnika na domaćem tržištu radne snage, a edukacija i osposobljavanje čak i onih najniže plaćenih radnih mjesta svakim su danom sve važniji. O kalkulacijama cijena usluga ne treba ni govoriti. Kako da poduzetnik da ponudu za posao za koji nije siguran tko će ga, kako i po kojoj cijeni obaviti? Može samo procjenjivati, da ne kažem ‘gatati‘, i igrati se ugledom i rezultatima svoje kompanije.
Ove godine problemi su se otvorili u sektoru trgovine na malo, gdje sada svakodnevno možemo vidjeti umirovljenike, studente i đake kako se bore s blagajnama, šiframa, policama i stvaraju redove čak i kad za to nema objektivnog razloga. Kad zbrojimo ta tri sektora, govorimo o tisućama radnih mjesta u djelatnostima u kojima je sezonalnost obilježje, a ne jednokratni poremećaj.
Čemu onda kvote ako promišljamo i realno sagledavamo problem? Samo zato da birokraciju netko nešto mora moliti, da si izmisli posao, da se pokaže kako je važna, kako se ‘brine‘ za radna mjesta, poduzetnike itd. Ili je problem s pogledom na poduzetnike u stilu ‘pa oni će se ionako snaći, zato i jesu poduzetnici‘, ‘neće im valjda država i zavodi za zapošljavanje tražiti zaposlenike‘, ‘neka se snalaze‘...
Kao da se kadar nalazi na cesti i internetskim tražilicama. Oprostite, netko je ipak plaćen da se za to brine, pogotovo kad je bio pravodobno upozoren na ono što će se dogoditi. Zašto se danas ne piše i ne govori o alarmantnom smanjivanju broja medicinskih sestara i tehničara, čiji nedostatak u pojedinim bolnicama i na pojedinim odjelima doslovno onemogućava normalan rad i skrb za pacijente?
I dio državnih službi morat će hitno tržišno reagirati i korigirati cijenu rada da bi se održao sustav. Nadam se da nećemo nijemo gledati kako se pojedini bitni dijelovi društvene i socijalne infrastrukture nastavljaju urušavati i istodobno slušati nemušte izlike o brizi za državni proračun i njegovu održivost
Znam da ravnatelji svakodnevno rješavaju i moraju rješavati te probleme, ali oni nisu poduzetnici i ruke su im vezane kolektivnim ugovorima, birokratskim pravilima, cijenama usluga koje im isplaćuje HZZO itd. Osim liječnika, koji su problem koji se teško, ali nekako rješava, mi danas govorimo, ili šutimo, o tisućama medicinskih sestara koje su otišle iz zdravstvenog sustava i koje su nenadoknadive.
Tko će provoditi reformu školstva?
Školstvo pokreće reforme, osuvremenjuje nastavni program, didaktičke metode ulaže u IT infrastrukturu s naglaskom na STEM, ne razmišljajući o tome tko će to provoditi. Uzroci takva stanja isti su kao u svim sektorima, a to su cijena i uvjeti rada. Tržišni je to element koji je stigao i do države kao najvećeg i dominantnog poslodavca u navedenim sektorima.
Ostaje ono neizbježno: da će nakon poduzetništva i dio državnih službi morati hitno tržišno reagirati i korigirati cijenu rada da bi se održao sustav. Nadam se da nećemo svi zajedno nijemo gledati kako se pojedini bitni dijelovi društvene i socijalne infrastrukture nastavljaju urušavati i istodobno slušati nemušte izlike o brizi za državni proračun i njegovu održivost.
Nažalost, meni je taj drugi scenarij mnogo lakše zamisliv. Zašto? Zato što je nečinjenje sastavni dio birokratskog ponašanja i političkog populizma za koje ne postoji kazna, a posljedice ionako snose građani, pogotovo oni koji nisu otišli.
Zaboravimo li načas i mogućnost izbijanja šire krize, ostaje pitanje koje su posljedice svih tih realnih problema na život, gospodarstvo, porezni sustav, cijene i opću stabilnost države. U tom je kontekstu pismo o uvođenju eura, koje nije sporno, ali ipak je preuranjeno i nije ključni element u podizanju konkurentnosti gospodarstva. Mnogo je veći problem s konkurentnošću to što su Hrvatska i njezino gospodarstvo suočeni s proračunskim neravnotežama i demografskim trendovima koje se neće moći riješiti u kratkom razdoblju, pogotovo ako ne znamo kako ih i kada početi rješavati.