Darko Marković, vlasnik tvrtke CoIT iz Karlovca donirao je u srijedu prvu seriju od 50-tak zaštitnih vizira ravnatelju Opće bolnice Karlovac Ervinu Jančiću, koji je preuzete vizire odmah proslijedio na probno korištenje u hitni i trijažni odjel bolnice. Marković je, potaknut potrebama zdravstvenog sustava za kvalitetnijom zaštitom svog osoblja, s idejom da sa što više 3D printera hitno krene u proizvodnju zaštitnih vizira došao k Nenadu Končaru, većinskom suvlasniku Adriadiesela, s kojim kao IT stručnjak otprije ima suradnju. Kad je čuo Markovićevu ideju da on uz djelomičnu potporu karlovačkog Rotary cluba donira vizire karlovačkoj bolnici, Končar mu je ustupio Adriadieselovih nekoliko 3D printera samo da ta ideja što prije krene u realizaciju.
S desetak stalno aktivnih 3D printera, što svojih, Adriadieselovih i 3D printu odanih mladih kolega, Marković proteklih nekoliko dana proizvodi stotinjak vizira. Oni se po svom dizajnu poprilično razlikuju od onih koje također za hrvatsko zdravstvo proizvodi umrežena 3D print ekipa studenata pod patronatom splitskog FESB-a. Karlovačkoj ekipi podržanoj od Adriadiesela u pomoć stiže i Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, koja Markoviću ustupa i svoj 3D printer.
Nisu oni konkurencija, već hvalevrijedan primjer umrežavanja mnoštva 3D printera u istu ideju kako što prije hrvatsko zdravstvo, pa onda i javnost opskrbiti sjajnom zaštitom koja, uz dišne organe štiti i oči, a koje su se, naglasio je Jančić, pokazale kao važan ulaz za corona viruse u organizam. Marković se upravo sprema izraditi i nekoliko modificiranih prototipova zaštitnih vizira za zdravstvo, ali i posebnih koji će biti prilagođeni za montažu na policijske šapke, čime će se policajcima na terenu omogućiti kvalitetnija zaštita.
- Za 3D print koristimo tzv. polimernu „žicu“ promjera 2,85 mm, a na izrađene sferične i nosive element montiramo prozirnu zaštitnu foliju na koju montiramo i donji element koji cijeli vizir čini polukružnim i prilagodljivim anatomiji lica. Proizvodnja jednog vizira traje oko sat vremena, u što se ubraja i prilagodba nove sirovine i montaža zaštitne folije na nosivi dio koji obuhvaća glavu osobe koja ga nosi, a naš sadašnji kapacitet je proizvodnja od 100-tinjak vizira, kaže Marković. Problem koji je izbio s nestašicom zaštitne folije, kaže Marković, rješit će svojim nabavnim kanalima preko Rotary- cluba Darko Tipurić.
Nakon isporuke većeg broja vizira, što je prioritet, Marković je kazao da slijedi i komercijalni dio tog posla, s obzirom da već sad ima velike narudžbe za izvoz, u Njemačku i druge zemlje. Već sam dobio narudžbu, kaže Marković, za isporuku 5.000 vizira u Njemačku, na svi će oni pričekati dok ne opskrbim bolnice i domove zdravlja u Karlovačkoj županiji.
Marković je u suradnju s Adriadieselom ušao kao informatičar koji je za njih izradio informatičko umrežavanje, servere, sobu za 3D printanje i bio uključen u niz projekata Adriadiesela od kad ga je preuzeo Nenad Končar preko svoje tvrtke Jadranska ulaganja. U tom kontekstu Marković smatra i logičnim da mu je Končar, kako bi rekli šahisti, ušao u varijantu, i ustupio mu svoje 3D printere da hitno reagira i ostvari svoju humanitarnu ideju.
Komercijalizacija ideje umrežavanja 3D printera u Hrvatskoj je drugi i dugoročni izvozni Markovićev plan. Svoj core business, suradnju s najperspektivnijim hrvatskim novonastalim telekom operaterom, stavio je na čekanje, dok se ne razriješi ovaj pritisak vezan na 3D printing. Odnosno, dok taj posao, ako neće biti kasno, ne preuzmu po drugim cijenama veći proizvođači plastičnih proizvoda.
- Ova situacija s 3D printerima zapravo me osvijestila u vezi toga koliko je ljudi u Hrvatkoj u prošlih nekoliko godina kupilo razne 3D printere, poigralo se s njima nekoliko dana, i onda ih zanemarilo, odložili nekamo i „prepustili ih paucima“. Mislim da je naš velik potencijal u organizaciji velikog logističkog centra koji bi imao bazu podataka o svim vlasnicima 3D printera. Taj bi centar, ne samo u ovakvim kriznim situacijama, već i onim globalnim, mogao organizirati sve te male „otočiće“, te pojedinačne 3D printere u jednu veliku cjelinu. U jednu veliku „tvornicu“ koja bi bila raštrkana na velikom broju mikro-lokacija, kaže Marković.
Konkretno, ti bi svi mali vlasnici 3D printera, u slučaju dobivanja neke velike narudžbe, dobivali iz to logističkog centra filamente, to jest materijal za 3D print, a po isporuci odrađenog posla dobili bi i financijsku naknadu za odrađeni posao.
Svi bi oni, kaže Marković, imali konkretnu narudžbu, normu, dinamiku isporuke i cijenu posla, a po ugovorenoj dinamici ići će i isplata za odrađeni posao. Bitno je možemo li odgovoriti na upit za neki važan i velik posao, a na nama je da se organiziramo, iz garaže izvučemo svaki svoj stroj i idemo raditi.
Nije li to dobar model za sve nas, pita se Marković, umjesto da pojedinačni, a besposleni 3D strojevi čame u nečijoj garaži. Naša ideja nije lokalna, nego globalna. Jer, što kad napravimo milijardu vizira, a toliko drugih poslova se nudi, samo se moramo umrežiti i time biti konkurentni na svjetskom tržištu, kaže Darko Marković.