Usred ljeta čak i lokalna komunalna tema o zagrebačkom smeću može dobiti novinske naslovnice i biti udarna vijest u televizijskim dnevnicima. A pokazuje i sve licemjerje ove jadne, novinarske profesije. Na tu temu gradska pročelnica za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša Mirka Jozić rekla je kako su jedino rješenje za bacače smeća – rigorozne kazne.
To je izazvalo žestoke reakcije, i njezinu su izjavu prenosili i drugi mediji. Na Radio Sljemenu upotrijebili su formulaciju da je pročelnica to izjavila ‘jednoj komercijalnoj televiziji‘. Pa, ako već trebaš tuđi sadržaj (Nove TV), onda ga nemoj potajno uzimati, nego priznaj odakle si ga posudio, odnosno iskoristio.
U slučaju sa smećem pokraden je televizijski sadržaj, premda su televizije među većim medijskim lopužama. Upravo Nova TV u ponedjeljak u središnjoj informativnoj emisiji najavljuje kako bi samo pravo čudo moglo omesti Dubravku Šuicu da ne postane nova članica Europske komisije. Svaka čast novinarima koji su već saznali i da će Šuicu u Europarlamentu zamijeniti Sunčana Glavak. Jedina začkoljica je u tome što je cijela priča, uz još nekoliko izjava, ukradena iz Jutarnjeg lista, koji se tog dana prodavao s masnom najavom na naslovnici pod naslovom ‘Bilo bi pravo čudo da Dubravka Šuica ne ode u EU komisiju‘.
Što su televizijski najavljivači beskrupulozno prepisali. Kao da je bilo teško navesti pravi izvor. No, čini se da je istog dana Novu TV stigla neka kozmička pravda – tko se prepisivanja (sa Šuicom) laća, od prepisivanja će (s Mirkom Jozić) nastradati. Makar samo u ovom tekstu.
Baš me zanima kako bi aktualne medijske krađe komentirao Denis Kuljiš, koji nas je upravo napustio u 68. godini. Bio je jedan od najeksponiranijih hrvatskih novinara. Teško je reći je li bio jači kao vehementni autor (praktički do zadnjeg dana) ili kao urednik. Bio je pravi novinski ideolog još u studentskim danima u Poletu, preko Vjesnikove kuće, pa Globusa, Glorije, Nacionala…
S ispraćaja Denisa Kuljiša dobar dio medija izvještavao je kao s kombinacije kazališne premijere i političkog skupa: tko je tu bio, i kad je već bio, zašto je došao i s dalekosežnim zaključcima tipa ‘što to uopće znači‘. Baš kao da su prošli Kuljiševu novinarsku akademiju.
Prvi je upotrebljavao velike masne provokativne naslove, a zajedno s još jednim legendarnim urednikom Markom Grčićem iskovao je naziv Domovinski rat. Nisu svi njegovi projekti uspjeli, kao što je bilo i tekstova kojima je nedostajalo još malo strpljenja, istraživanja i provjera. No Kuljiš je bio među najbolje informiranim novinarima, ujedno jedan od najobrazovanijih, a njegovi tekstovi uvijek su bili zabavna poslastica.
Osim toga, zbirke njegovih tekstova ukoričene pod naslovom ‘Majmuni gangsteri i heroji‘ (2001.) s nastavkom ‘Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži & papci‘ (2005.) bit će jednog dana korisno i zanimljivo štivo svakome tko želi shvatiti doba hrvatske tranzicije.
Vjerujem da će ostati zapamćen kao najmarkantnija novinarska figura hrvatske medijske scene u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam i iz državno kontroliranog novinarstva u slobodnije, ograničeno samo marketinškim budžetima koje oglašivači troše u medijima.