Odličnim smatram imenovanje g. Kristijana predsjednikom Uprave HBOR-a, a lošim to da je imenovan na čelo ustanove čiji razlog postojanja nije jasan, čiji vlasnici ograničavaju njegovu slobodu djelovanja vjerujući da znaju bolje od njega, a istodobno posjeduju dvije banke (Hrvatsku poštansku banku i Croatia banku) s kojima se već natječu u tržišnoj utakmici s privatnim bankarskim sektorom.
HBOR ne treba ‘poticati’ U godišnjem izvješću za 2013. piše kako HBOR u sklopu svojih strateških ciljeva ‘(...) potiče sustavni, održivi i ravnomjeran gospodarski i društveni razvoj u skladu sopćim strateškim ciljevima RH’. Lijepa definicija (kao u neka prošla vremena i iz nekoga napuštenog sustava) - ne znam samo kako izmjeriti gore navedeno.
Drugim riječima, u takvim zamagljenim konstatacijama krije se prostor za slobodnu interpretaciju uspješnosti u ‘poticanju’ svega onoga što bi HBOR navodno trebao poticati. Apeliram na to da vlasnica HBOR-a ne upotrebljava tu instituciju za ‘poticanje’ ni gospodarstva ni društva jer mogu oni i bez HBOR-a; manje novca uzimajte tom istom gospodarstvu smanjenjem vlastite potrošnje i pomoći ćete više od stotinu HBOR-ova.
Država bez ‘preuzimanja rizika’ Nadalje, u izvješću za 2013. stoji kako je HBOR te godine odobrio 7,7 milijardi kuna kredita, od kojih ‘(...) je udjel izravno odobrenih kredita visokih 44 posto. Velik rast postotka izravnih odobrenja pokazatelj je da HBOR kao državna banka preuzima veće rizike i prati projekte za koje poslovne banke ne pokazuju velik interes’. Upravo to ne bih htio od države - da ona ‘preuzima rizik’ i odlučuje o ulaganju jer privatni bankarski sektor nema interesa. Ne prihvaćajmo takvu zamjenu teza i političke parole; nije uloga države ulagati umjesto privatnoga (bankarskog ili bilo kojega drugog) sektora, nego mu s više pravne sigurnosti i, prije svega, manjom vlastitom rastrošnošću ostaviti više novca u novčanom toku da taj isti privatni sektor ima više potencijala za ulaganje. Kuna dodatnoga novčanog toka u privatnom sektoru ide mnogo dalje od bilo koje kune koju daje HBOR jer je ‘spreman preuzeti više rizika’ od privatnog sektora.
Dvojbeni fond za ‘perspektivne’ I napokon, HBOR-ovo izvješće za 2013. pokazuje da je ‘(...) HBOR inicirao osnivanje fonda čiji bi cilj bio ulaganje u radni kapital perspektivnih gospodarskih subjekata koji su okončali predstečajnu nagodbu i koji imaju održiv plan daljnjeg poslovanja’. Pa država i HBOR već su u pet FGS-ova!? Čemu dodatni fond u kojem će država odlučivati koja su poduzeća ‘perspektivna nakon izlaska iz predstečajne nagodbe’? Stupanj naplativosti HBOR-ovih kredita nije ništa bolji od prosjeka bankarskoga sustava, što sugerira da HBOR nema nikakve posebne sposobnosti u procjeni ‘perspektivnosti’ poduzeća kojima je odobravao kredite, zato se postavlja pitanje kako prihvatiti inicijativu da država uporabom novca poreznih obveznika procjenjuje tko je perspektivan u gospodarstvu, a tko nije.
Te tvrtke trebaju spašavati glavni dionici - to su u pravilu banke kojima se treba zakonski omogućiti jednostavnija konverzija potraživanja u vlasnički kapital tvrtki za koje one procijene da su perspektivne (a ne država). Mnogo poduzeća iz te skupine dovoljno je malo da ne znači nikakav sistemski rizik, što upućuje na to da nam ne treba novac poreznih obveznika za spašavanje ‘perspektivnih’ prema ocjeni državnog službenika koji nije izložen nikakvom riziku u plasiranju tuđeg novca u ‘radni kapital perspektivnih’. Država neće pomoći bacanjem novaca iz helikoptera (kako je to rekao bivši guverner HNB), nego provedbom stotina potrebnih reformi (kako je to rekao sadašnji guverner HNB-a).
Dodatna kontrola države nad HBOR-om koja se očekuje izmjenom zakona nimalo neće poboljšati tu organizaciju (kako god se mjerila njezina uspješnost na temelju zacrtanih maglovitih ciljeva) i pomoći razjašnjavanju uloge triju državnih banaka u hrvatskom gospodarstvu. Vjerujem da nam ne treba nijedna od njih. Dovoljno je tridesetak privatnih. Umjesto bavljenja bankarstvom vlasnica tih banaka treba početi provoditi nužne rezove u vlastitim redovima.
