Kolaps proizvodnje značio bi i kolaps cijeloga gospodarstva

S razmišljanjima o oporavku hrvatskoga gospodarstva uvijek iznova na vidjelo izađe istina: hrvatska nema jasno razrađenu ni razvojnu ni industrijsku politiku, pa čak ni aktivnu gospodarsku politiku, koje bi pridonijele takvu kretanju.

Pokazalo se da Strateški okvir za razvoj, koji je još prije nekoliko godina predložila bivša vlada, nije postigao željen učinak. Plan 21, s kojim je sadašnja vlada dobila izbore, ponovno nikako da zaživi i očito ne daje očekivane rezultate.

Zaboravljena definicija U svojem viđenju dugoročne strategije ozbiljni ekonomski stručnjaci veliku važnost pridaju novoj industrijskoj i regionalnoj politici. Pritom naglašavaju da bi cilj trebalo tražiti u novom zapošljavanju i aktiviranju proizvodnih resursa. Pritom ističu da je strategija industrijalizacije svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Osnovni je cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer većina kretanja u našem industrijskom sektoru kreće se obrnutim smjerom. Proizvodnost rada postižemo gotovo isključio smanjivanjem broja radnika, a ne povećavanjem proizvodnjom; konkurentnost nam opada, što pokazuje rang-lista konkurentnosti Svjetskoga gospodarskog foruma na kojoj, nažalost, gubimo mjesta i sve se više približavamo njezinu dnu, a ne vrhu. 

Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo izgubili snažne poluge industrijskog razvoja i tako i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a. Konkretno, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je od 1990. do danas izgubila više radnih mjesta nego što ih danas ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se ovdje gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda - kao logičnu posljedicu takvih razmišljanja - i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali i nemamo ideju kako ih stvarati.

Priča o promjenama U HUP-u i Hrvatskoj gospodarskoj komori upozoravaju na to da je u tijeku nastavak deindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva. Istodobno sve analize pokazuju da bez snažne industrije nema napretka ni na drugim područjima i da je nova društvena preraspodjela moguća samo s pomoću novostvorene vrijednosti. Jedan od uzroka ukupno lošeg stanja gospodarstvenici vide u pomanjkanju stalnoga konstruktivnog i argumentiranoga dijaloga između predstavnika izvršne i zakonodavne sfere, gospodarstva i kvalificiranih organizacija civilnoga društva. Stječe se dojam da Vlada važna pitanja s tog područja rješava i odlučuje o njima iza zatvorenih vrata. Mišljenja, prijedlozi i poticaji za premošćivanje problema i poboljšanje prijedloga dokumenata, posebice kad je riječ o razvojnim strategijama i propisima od širega značenja, jednostavno se ne prihvaćaju ili se istinski kreatori gospodarske politike o njih potpuno oglušuju. Ukratko, zakonodavnim rješenjima ne nalazimo ravnotežu između budućega gospodarskog rasta, društvene odgovornosti za razvoj i trenutka primjerene socijalne politike. 

Zapravo, priča o hrvatskom rastu i razvoju uvijek je iznova priča o promjenama potrebnima u cijelom društvu da bismo uopće spoznali da su potrebne korjenite promjene. Poruka je jasna: u važnim strateškim pitanjima razvoja cijelog društva, a posebno njegova gospodarskoga dijela, potreban je snažan društveni konsenzus jer je riječ o dugoročnom opredjeljenju, trajnijem i jačem od dnevnopolitičkih ili politikantskih interesa stranaka i pojedinaca.
Uvijek iznova valja podsjetiti na to da je (ipak) najveći naš resurs sposobno i vitalno stanovništvo, koje se, nažalost, ni približno realnim mogućnostima ne upotrebljava kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u trom, slabo pokretan sustav koji karakterizira slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju. U uvjetima realne ekonomije - a svijet se vraća upravo njoj - to je gotovo nenadoknadiv propust. Kolaps proizvodnje, a on neizbježno prijeti, označio bi svojevrsni kolaps ukupnoga hrvatskoga gospodarstva.