(17) Neka cvjeta stotinu komora

Bilo bi pogrešno ukidati obveznu članarinu za komoru. Namet treba zadržati, ali svakom poduzetniku treba ostaviti slobodu da ga uplaćuje udruzi koja mu nudi najbolju komorsku uslugu

Piše   Miodrag Šajatović

Otkako je prije desetak dana iz Slovenije stigla vijest da je u tamošnju parlamentarnu proceduru pušten prijedlog prema kojemu bi nakon 2007. godine bila ukinuta obvezna članarina za njihovu Gospodarsku zbornicu, ista je ideja oživjela i u Hrvatskoj

Dugogodišnje nezadovoljstvo uslugama što ih Hrvatska gospodarska komora nudi svome prema sili zakona obveznom članstvu (0,01 posto ukupnog prihoda plus fiksni mjesečni iznos prema veličini tvrtke) dovelo je do prijedloga istovjetnog slovenskome: ukinite obveznu članarinu!

To je, za hrvatske prilike, pogrešan pristup. Obveznu članarinu za usluge što bi ih biznisu trebala pružati komorska organizacija ne treba ukinuti! Umjesto toga treba omogućiti osnivanje više komora ili sličnih udruga, pa neka svaki poduzetnik odluči kojoj će uplaćivati obvezni doprinos, upravo kao što građani jednom godišnje mogu birati liječnika opće prakse ili stomatologa.

Tijekom prosinca uprave tvrtki analizirale bi jesu li dobile 'vrijednost za novac' u komori čije su bile članice u tekućoj godini. Na stolu bi imale još nekoliko ponuda (Hrvatske udruge poslodavaca, Udruge izvoznika ili neke treće organizacije) pa bi kao na svakom tržištu usluga biznis procjenjivao koji paket kupiti za sljedeću godinu.

Ukidanje obveznog članstva u hrvatskim bi uvjetima dovelo do masovnog neplaćanja bilo kojoj udruzi, a posljedica bi bila - nedostatak novca za usluge koje biznisu zaista trebaju. Pogotovo u uvjetima nemilosrdne globalizacijske utakmice.

Tržište komorskih usluga uz obveznu uplatu doprinosa bilo bi godišnje vrijedno najmanje 170 milijuna kuna. A za dio tog kolača mnogi bi rado ponudili vrlo kvalitetne usluge. Vrlo je vjerojatno da bi se na početku pojavilo previše novih komora ili sličnih organizacija. No u dvije-tri godine pokazalo bi se tko je kvalitetan pa je prikupio članstvo, a tko nije uspio zadovoljiti interese poslovne zajednice.

Zabarikadirani u svojoj tvrđavi na Rooseveltovu trgu u Zagrebu, čelnici HGK-a, predvođeni vječnim Nadanom Vidoševićem, vjerojatno bi se suprotstavili i ovoj ideji. A zapravo bi zadržavanje obveznog članstva uz mogućnost biranja kome će poduzetnik uplatiti članarinu upravo postojećoj komori osiguralo najbolju startnu poziciju i vrlo vjerojatno stvorilo od nje pravog lidera na tržištu komorskih usluga.

Prije svega, 600 zaposlenih u komorskom sustavu odlična je polazna osnova. Sigurno je da u komori, kao i u svakom od socijalističkih vremena zapravo neprovjerenom sustavu, ima dosta onih kojima je jedini cilj dobiti plaću svakog prvog u mjesecu i koji su tijekom godina izgubili radne navike.

Takvi se u natjecanju na otvorenom tržištu ne bi snašli. No u komori ima i mnogo uspavanih potencijala. Bilo da su takvi svojom voljom, ili zato što su oportunistički zaključili kako nije dobro biti preambiciozan u uvjetima kad su prihodi sigurni, a za to se ne treba ni truditi ni dokazivati. A ima i onih koji i sada vrlo dobro rade, pa bi u tržišnoj utakmici lako ispali pobjednici nad izazivačima.

Druga korist za HGK od obvezne članarine, ali dijeljene slobodnom voljom poduzetnika, bila bi konačna mogućnost bijega od političkog reketa. Sve dosadašnje vlade zapravo su ucjenjivale komoru održavanjem obveznog članstva s jedne i prijetnjom ukidanja s druge strane.

Poruka je bila: 'Budite fini prema nama, pa vam nećemo ukinuti izvore prihoda'. Kad bi se HGK našao na tržištu, ovisio bi samo o pojedinačnoj volji biznismena i bio u ulozi njihova glasnog odvjetnika. A ne da, kao sada, bježi od bilo koje imalo vruće teme. Čak i kad je riječ o trivijalnosti poput zbrinjavanja ambalažnog otpada.
Hrvatska udruga poslodavaca na slobodnom tržištu ponašala bi se daleko tržišnije i ne bi propustila priliku pokazati članstvu da se isplati financirati HUP. Ravnopravna utakmica sigurno bi osigurala visoku kvalitetu usluga.

[email protected]