Ako ne plaćaju, bešćutni su; ako traže da plate, svi misle da glumataju

Počelo je nakon zahtjeva nekih najbogatijih stanovnika planeta da im se nametnu porezi na bogatstvo - najavljeni su takvi porezi u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Italiji, a ovog je tjedna takvu akciju najavio i američki predsjednik Barack Obama. Koristit će mu mnogostruko.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Izreka da i bogati plaču oživotvorila se u perverznu obliku u proteklih nekoliko tjedana jer, sudeći po njihovim apelima, od Amerike do Francuske plaču za većim porezima. Najprije je Warren Buffett, američki milijarder, zavapio da ga se oporezuje više zato što ima nižu poreznu stopu od svoje tajnice, a onda su ga u zdvajanju poduprli i francuski bogataši, njih 16 dobro potkoženih, među kojima se ističe vlasnica L’Oréala Liliane Bettencourt. Njihovi zahtjevi, kako to obično bude sa zahtjevima bogatih, pali su na plodno tlo pa su vlade, neke čak nevoljko, odlučile utažiti tu žeđ za porezima i dokinuti tu nedopustivu diskriminaciju bogatih. U Italiji, primjerice, premijer Silvio Berlusconi navodno nije bio oduševljen idejom, vjerojatno zato što je i sâm bogataš, ali pod pritiskom partnera iz eurozone popustio je i uvrstio porez na bogate u paket mjera štednje.

Američki predsjednik Barack Obama pak jedva je dočekao javno očitovanje Buffetta i njegovih istomišljenika, najavivši ovaj tjedan porez na bogate, što će mu politički koristiti dvojako: prvo, nakon očitog poraza u sukobu s razgoropađenim republikancima zbog dizanja ‘plafona’ zaduživanja tim će potezom vratiti nešto izgubljena dostojanstva i početi kontraofenzivu; drugo, porez je dobrodošao kao početak kampanje za predsjedničke izbore sljedeće godine, odnosno prikupljanje glasova ljudi koji su ga i prvi put izabrali, siromašnih i srednje klase. Bonus je priča o deficitu koji se, eto, može malo smanjiti uzimanjem bogatima, pokazala su istraživanja.

Obamin ‘klasni rat’
Štoviše, ispružena Buffettova ruka mogla bi biti upravo ono što je Obami trebalo da se vrati u igru i počne nakon godina kompromisna i prepomirljiva pristupa vraćati dio onog žara iz izborne kampanje, što je bilo vidljivo i u nedavnu govoru u kojem je pokazao dugo zametnutu strast. Predsjednik je republikance, koji su se svim silama borili protiv poreza na bogate, pod egidom borbe protiv bilo kakvih povećanja poreza doveo u nezgodan položaj stavivši porez na bogate u odnos s javnim uslugama. Prema njemu, stajališta republikanaca uništit će zdravstveni i obrazovni sustav ako se ne postigne dogovor o novim porezima. Drugim riječima, vi ćete biti krivi ako se budu rezale javne usluge, i to zato što štitite bogate. Namjera je sve koji zarađuju više od milijun dolara na godinu ujednačiti s ostalima, od kojih plaćaju nižu stopu, a odgovor republikanaca bio je s PR stajališta vjerojatno najbanalniji mogući, lišen čak dojma protuargumenta, i teško da im je napravio uslugu. Ustvrdili su, naime, da Obama vodi klasni rat. Na stranu načelna glupost takve izjave, problem je što prema toj logici ispada da viši porezi na srednju klasu i siromašne nisu klasni rat, ali ujednačivanje s bogatima jest. S tako dobrom podlogom Obami nije bio problem odgovoriti. Rekao je da odbacuje ideju prema kojoj je ‘tražiti od fond-menadžera da plati jednaku stopu poreza kao vodoinstalater ili učitelj klasni rat’. 

Dobar PR
Buffettovo pravilo, kao što se porez sada kolokvijalno naziva (također vrlo dobar 'piarovski' potez kojim se u kolektivnu svijest utiskuje dojam da je to ideja bogataša), srž je Obamina plana suzbijanja proračunskog deficita. Najavio je da će uložiti veto na svaki prijedlog kojim bi se rezalo zdravstveno za starije građane ako ne bude sadržavao i veće poreze za bogate. Tako je zauzeo aktivniju ulogu i čvršće stajalište. Svjesno ulazi u nov sukob s oporbom koja drži Donji dom Kongresa, ali ovaj put s mnogo jačim argumentima i pripremljenim terenom. Njegov izravni politički protivnik John Boehner, s kojim je već ukrstio rogove zbog granice zaduživanja, nije bio ništa rječitiji od drugih u svojoj stranci. Pozvao se na uobičajenu priču o bratstvu i jedinstvu Amerikanaca rekavši da ‘okretanje jedne skupine Amerikanaca protiv druge nije vodstvo’.

Rezanje proračuna
Osim toga, takvo zauzimanje tvrda stajališta Obamu izravno dovodi u sukob s potencijalnim protivnicima na sljedećim izborima koji su se izjasnili protiv bilo kakva diranja poreza naviše. Obama je predložio rezanje od 4,4 bilijuna dolara u sljedećih deset godina, baš kako su republikanci i tražili, no u tom su prijedlogu i novi porezi bogatima i daljnje povlačenje vojnika iz Iraka i Afganistana, uštede kakve republikanci nisu imali na umu. Njima je privlačnija varijanta srezati kostur od socijalnog i zdravstvenog još malo, a da ih pitate, vjerojatno bi naveli potpuno ukidanje takvih nepotrebnih izdataka kao idealnu varijantu i svoj mokri san. Posebna je ironija u cijeloj priči da bi ti porezi bili nježnija varijanta od najavljena ukidanja Bushovih poreznih olakšica, ali ishitrene reakcije republikanaca vodu trenutačno tjeraju na Obamin mlin. Prvi put nakon dugog razdoblja dobio je pozitivne reakcije naklonjenih analitičara i komentatora, što će, nedvojbeno, utjecati i na građane, pogotovo zato što je nakon jasna pozicioniranja republikanaca pod utjecajem pokreta Tea Party tvrdo udesno predsjednik napustio sredinu i otišao, za američke pojmove, tvrdo ulijevo.