Dug se može namiriti i u ratama do ugovorenog roka povrata

Vjerovnik ne može, osim iznimno, odbiti djelomično ispunjenje duga kad je riječ o novčanoj obvezi. Ali djelomično plaćanje duga može komplicirati život dužniku, posebno zbog uračunavanja troškova, kamata i mogućih tečajnih razlika

piše prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Svaki dužnik neke novčane tražbine koji ne plaća cjelokupno dugovanje nego samo dio duga pita se što takvo plaćanje znači i da li se, u konačnici, takav postupak uopće isplati. Odgovor na tu dvojbu naći će u odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima iz 2006., a samo je manji dio imao odgođeno stupanje na snagu u trajanju od dvije godine pa je na snagu stupio početkom prošle godine. Upravo je odgođeni dio važan za novčane obveze i njihovo ispunjenje, i to zato jer je riječ o vrlo osjetljivom području kamata.

Nedvojbeno, dug je uvijek najbolje uredno, na vrijeme i u cijelosti namiriti. Međutim, iz niza različitih razloga vrlo često, gotovo u pravilu (sa ili bez volje dužnika, sa ili bez dužnikove krivnje) dolazi do kašnjenja s plaćanjem, bilo dijelom bilo cjelinom dugovanja. Ponekad je među strankama posve jasno što se događa i nema različitih tumačenja odnosa. Katkad je to sporazum kojim se mijenja rok dospijeća (a nakon dospjeća silom zakona počinje teći zatezna kamata), ili se odgađa pokretanje prisilne naplate (posebno ako postoji isprava o dugovanju u obliku ili

javnobilježničkog akta ili privatne solemnizirane isprave, u oba slučaja je moguća neposredna ovrha bez prethodne parnice, što je velika pogodnost i u smislu manjih troškova i u smislu bržeg postupka), a u nekim slučajevima se postojeća obveza obnavlja na način da se umjesto jedne ugovora se druga, zamjenska – a ponekad dolazi do sukoba i prijepora, na sudu ili izvan suda. Radi što kvalitetnijeg pregovaranja, ali i vođenja eventualnoga sudskog postupka, strankama je bitno znati kako postupiti odnosno kakvi su pravni učinci pojedinog postupka.

Na rate u dogovorenu roku

Ako se vjerovnik i dužnik nisu dogovorili koja se obveza ispunjava, a ima ih više i istovrsne su (školski su primjer dvije ili više novčanih obveza, ali i druge izražene novčano) uračunavanje će se izvršiti tako da se prihvati red koji odredi dužnik, ali najkasnije u vrijeme ispunjenja. To znači da bi dužnik trebao prigodom takvog ispunjenja poći od toga koje su mu obveze tegobnije (primjerice, radi ugovorene devizne ili druge slične klauzule, mogućnosti da trpi i naknadu štete i drugo) i dati izjavu, ali ne nakon ispunjenja, nego najkasnije istodobno, da se prioritetno izvršava ta obveza, makar prema istom vjerovniku imao i drugih obveza.

Preporučuje se očitovanje unijeti i u uplatnicu odnosno virman, te uputiti isto i na mail i na fax, eventualno i preporučenom pošiljkom. Ako dužnik ne postupi na opisani način, obveze se namiruju redom kako su dospjele za ispunjenje, što znači da se može namiriti i obveza koja bi sljedećeg dana pala u zastaru, što je s pozicije dužnika objektivno loš potez, iako je moralan jer svaki bi dug trebalo platiti. Ako nema očitovanja dužnika, ili ga ima a nije pravodobno, dakle nije barem istodobno s plaćanjem, a više je obveza istodobno dospjelo na plaćanje, najprije se namiruju one najmanje osigurane (dakle, štiti se interes vjerovnika), a ako su sve podjednako osigurane (što će biti rijetkost jer se traži da sve budu podjednako osigurane, pa taj uvjet nije ispunjen i ako je npr. samo jedna od deset drukčije osigurana) najprije se namiruju one koje su dužniku najtegotnije, primjerice viša ugovorna kamata. Ako ni prema ovim kriterijima nije moguće nečemu dati prednost, obveze se namiruju redom kako su nastale, a ako su nastale istodobno na sve, njih se razmjerno raspoređuje do ispunjenja.

Problemi uračunavanja

Jako je važno i pravilo o uračunavanju kad u odnosu na neko dugovanje postoji ne samo glavnica nego i kamate i troškovi. Redoslijed namirenja je sljedeći: najprije troškovi, zatim kamata (to uključuje sve vrste kamate) i tek na kraju glavnica. Ovo je i danas vrlo važno a bilo je još važnije prije dok se tolerirao obračun kamata na kamatu (sve do poznatog vjerodostojnog tumačenja koje je dao Hrvatski sabor) i kada je kamata često bila i veća od glavnice.
U praksi je daleko važniji problem uračunavanja troškova, kamata pa glavnice od slučaja plaćanja kada postoji više istorodnh obveza a ne uspije se platiti sve. Problem se još dodatno multiplicira kad je riječ o obvezi kod koje je ugovorena i zaštitna devizna klauzula, i to zato jer sudska praksa još nema jasan stav što je u odnosu na zateznu kamatu kod obveza nastalih prije 1. siječnja 2008. godine otkad Zakon o obveznim odnosima vrijedi u cijelosti. Ako zamislimo vrlo realan slučaj dugovanja u devizama (protuvrijendost u kunama) gdje je nešto sporno, dužnik može smatrati da je isplatio sve računajući cijeli dug prema pravilima koja su vrijedila prije 1. 1. 2008. No, spor se otegne i dužnik trpi ne samo rizik promjene tečaja nego i ako se poslije nekoliko godina bude utvrdi da je već godinama dužan određeni iznos što bi značilo da se vjerovnik osigurao dvosruko a dužnik nikako, i to samo zato što sudska praksa kasni sa svojim stavom u odnosu na, ipak, prilično novo zakonsko rješenje.

Zatezne kamate

Na kraju, treba kazati i da je dužnik zaštićen od plaćanja zateznih kamata i kada vjerovnik odbije primiti ispunjenje. Ako do toga dođe (a i to se u praksi događa, istina, najčešće da bi se pokušalo prikazati dužnika lošijim nego što jest), savjet je da tu činjenicu odbijanja može potvrditi ili neki materijalni dokaz ili pak svjedoci, a najbolje i jedno i drugo. Dužnik nije dužan polagati sredstva u sudski ili javnobilježnički polog, ali to može učiniti. Dodatno, vjerovnik nije ovlašten, osim iznimno, kad bi morao dokazati poseban interes, što je jako teško, odbiti djelomično ispunjenje kad je riječ o novčanoj obvezi. Ako je obveza drugačija vrijedi obratno pravilo.