Izabrani nasljednik tvrtke ili većinskog udjela najbolje je rješenje

Oporuka nije najbolje rješenje za nasljeđivanje tvrtke jer se može pobijati, a s obzirom da je u pravilu riječ o postupcima koji traju godinama, tvrtka zbog nesređenog upravljanja u međuvremenu može propasti

piše prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Prema službenim pokazateljima udio obiteljskih tvrtki u pravilu premašuje 50 posto, a u nekim slučajevima čak i do 90 posto ukupnoga gospodarstva. Prema istim pokazateljima, njihova snaga ili udjel rastu što su gospodarstvo i ukupan sustav razvijeniji, pa se smatra da je u našoj regiji hrvatski dio obiteljskih tvrtki ili najjači ili barem jako blizu tog statusa. Upravo zbog toga vrlo je osjetljiv trenutak prestanka poslovne aktivnosti obiteljskog osnivača ili lidera, ma o kojoj se generaciji u obitelji radilo. Koliko su prijelaz ili tranzicija na sljedeće generacije složeni kad je riječ o obiteljskim tvrtkama svjedoče i podaci da u četvrtoj generaciji samo oko tri posto tvrtki uspješno ostaje unutar iste obitelji. Na taj nizak postotak svakako utječu i pravni problemi pri nasljeđivanju.

Dakle, prvo je pitanje je li bolje rješenje da tvrtku preuzme samo jedan nasljednik (znatan broj zainteresiranih podržava to rješenje) ili pak da tranzicija dovede do više vlasnika. Pravno, moguće je i jedno i drugo. Ako se između više nasljednika (u pravilu sinova i kćeri) želi izdvojiti jednoga koji će zauzeti mjesto obiteljskog osnivača, to je moguće učiniti na dva načina.

Jedan je, i to lošiji iz niza razloga, da se napravi oporuka u kojoj se izrazi takva želja. Problem je u tome što se oporuku može pobijati i dok sud to riješi (riječ je o godinama trajanja postupka u kojima oni koji upravljaju praktično ne bi imali kome odgovarati) vjerojatno će tvrtka propasti. Problem je i u tome što takva tranzicija pretpostavlja 'čekanje' na smrt osnivača, a to je, potpuno sigurno, predugo da nasljednik pokaže što zna.

Izabrani nasljednik

Drugi je sklapanje ugovora kojim se prava prenose na izabranog nasljednika odmah, u nekom roku, ili nakon ispunjenja nekih uvjeta, a kojim se može urediti i prava drugih članova obitelji koji nisu 'izabrani'. Taj je način bolji u svakom pogledu i trebalo bi ga preporučiti svakome tko tranziciju stvarno želi. Ipak, s obzirom na to da je uvijek moguće da sadašnji vlasnik nastrada u nesretnom slučaju (dakle iznenadno, nepredvidivo), bilo bi dobro osigurati sebi i drugima neku kombinaciju - za slučaj da se nešto nenadano dogodi postoji oporuka (koju oporučitelj može u svako doba bez obrazloženja opozivati i uopće mijenjati), a ako nema tih nenadanih okolnosti u slobodno odabranom trenutku položaj se prepušta najboljem, najsposobnijem nasljedniku koji će sigurno raditi i u svoju korist i u korist svih drugih članova obitelji. Naime, uobičajeno je odabranoj osobi prepustiti toliko da ima apsolutnu kontrolu, a nema nikakve zapreke da od dobrog poslovanja i drugi članovi obitelji imaju korist, primjerice dioničari ili udjelničari.

Treba napomenuti da danas promet vrijednosnicama ne podliježe nikakvom porezu, pa to vrijedi i za unutarobiteljske odnose. Međutim, tako nije u svim državama, u nekima jako razvijenim su svi ili gotovo svi prometi oporezivi i to nije za budućnost moguće ni kod nas isključiti. Naime, postojalo je već nekoliko službenih pokušaja da se oporezuje čak i prijenos na zakonske nasljednike prvoga nasljednog reda.

U mnogim obiteljskim tvrtkama riječ je o situaciji u kojoj postoji tvrtka 'majka' čije dionice ili udjel ima obitelj, a 'majka' ima udjele ili dionice u 'kćerima'. Ako je takva situacija, treba raspodijeliti samo ono što se odnosi na 'majku', a samim tim posljedično je preneseno i sve ono što 'majka' ima. Ako obitelj ima udjele ili dionice u više tvrtki, treba u oporuku ili ugovor unijeti sve te tvrtke.

Samo papir i olovka

Postoji dosta raširena zabluda o komplikacijama i skupoći sastavljanja oporuke i to treba jasno demantirati. Nema jednostavnijeg i jeftinijega pravnog posla od oporuke. Kao prvo, svatko tko zna i može pisati ovlašten je sastaviti vlastitu oporuku i nisu mu potrebni ni svjedoci ni javni bilježnik ni sud ni bilo koja druga formalnost. Dovoljan je list papira i tekst koji može biti (čak i ako bi se radilo o najvećim zamislivim vrijednostima) otprilike sljedeći:
'Sva svoja prava ostavljam svojem sinu xy koji je dužan mojoj kćeri isplatiti...' Nije nužno čak ni da se koristi naziv ‘oporuka’, nije nužno (ali je korisno jer ako ih ima više kasnija je jača od ranije u odnosu na isti sadržaj) staviti ni datum, nije je nužno čuvati na nekom posebnom mjestu (ali je zato moguće deponiranje kod odvjetnika, javnog bilježnika... pri čemu to čuva li i gdje ne znači neku veću pravnu snagu) i, što je posebno važno, neograničeni broj puta i bez ikakvih formalnosti moguće ju je opozvati. Primjerice, oporuku je moguće staviti izvan snage jednostavno tako da se list na kojemu je napisana pokida. Međutim, da bi se bilo što sigurniji, bolje je to učiniti pred svjedocima koji će potvrditi da ste je svjesno pokidali baš da više ne bi važila. Naime, bilo je slučajeva gdje se kasnije dokazivalo da je točno da je list pokidan, ali da je oporučitelj mislio da kida nešto drugo i sl.

Važno je naglasiti da je za sastav i opoziv oporuke i njeno mijenjanje bitno da se ima 16 godina i da je ta osoba sposobna shvatiti što radi. Onaj tko bi tvrdio da netko nije bio sposoban za rasuđivanje mora to i dokazati i na njemu je teret dokazivanja. Svatko je u svojim raspolaganjima, bilo ugovornim bilo oporučnim, dužan voditi računa da zaštiti tzv. nužni dio svojih najbližih nasljednika, posebno supružnika i djece. Taj je dio polovina onoga što bi oni dobili da oporuke ili ugovora nema, i ako je riječ o dvoje djece i suprugu svaki ima zakonski dio od po jednu trećinu, a nužni dio je šestina. Onaj tko se smatra oštećenim na sudu će taj dio bez teškoća dobiti.

Što ako nema oporuke

Jako je važno i da se vodi računa o tome što će se dogodti ako nema oporuke. Naime, tada se ostavina raspoređuje prema zakonu, što može, ali i ne mora odgovarati volji onoga tko je umro. Najčešće problemi su ako netko dokaže status izvanbračnog supruga i ako se pojavi dijete za koje obitelj, a možda ni ostavitelj, nije ni znao (putem DNA testa krvno srodstvo se dokaže s praktično 100-postotnom sigurnošću). Za takve situacije koje nije moguće isključiti korisno je imati oporuku i odrediti da taj netko, ako se pojavi, zatraži i dobije nužni dio, ima pravo samo biti isplaćen, a ne postati dioničar ili udjelničar.

Ako se nešto daruje trećim osobama (koje nisu zakonski nasljednici) u posljednjoj godini svojeg života to se računa kao dio ostavine i, ako je netko oštećen u nužnom dijelu, za toliko koliko je oštećen dar treba vratiti. Ako se nešto daruje zakonskim nasljednicima bilo kada, ulazi u računicu i ako je oštećen u nužnom dijelu za toliko koliko je oštećen dar treba vratiti. Ako se nešto ne daruje nego prenese uz naknadu (najčešće se koristi ugovor o uzdržavanju), tada to ne ulazi ni u kakve računice i ne može se pobijati jer je netko eventualno oštećen u nužnom.