Ključ discipline primjerena je kazna, a nje za prekoračenje dogovorenog deficita nema

Budući da je izostala ključna sankcija, suspenzija glasačkih prava, može se govoriti o polovičnoj pobjedi francusko-njemačke koalicije. Osim očite težine ta kazna ima i sporedan, ali vrlo važan, popratni učinak - sramotu članice koja bi se našla u tom položaju.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

U Bruxellesu vjerojatno nije bilo ovako užurbano otkako se onamo doselila Europska unija. Maženi i paženi službenici jednog od najvećih birokratskih strojeva u povijesti, ako ne i najvećeg, tjednim ritmom izbacuju prijedloge raznih regulativa, pravila i zakona, među kojima su posljednji proizvod nova pravila o hedge-fondovima. Vrhunac je bio 29. listopada, kad je na vrhu dogovoren prvi relevantni pomak u dosad nedodirljivoj temi - fiskalnoj politici. Šefovi vlada i država okupljeni u Europskom vijeću uspjeli su dogovoriti novi mehanizam zaštite proračunske discipline koji je odmah za sobom potegnuo panegirike osovini Pariz-Berlin, sada možda i službeno proglašenoj jedinom važnom, kao i njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, navodno velikoj pobjednici cijele priče. Ovisi kako se gleda. Ako se u obzir uzme da je Njemačka uspjela nagovoriti drugih 26 članica na promjenu ni godinu dana starog Lisabonskog ugovora, na jedvite jade prihvaćenog i proguranog, može se govoriti o novoj njemačkoj snazi i potvrdi nove raspodjele koja se kotrlja europskim prostorom još od početka 90-ih. Ujedinjeno Kraljevstvo posve je isključeno iz najvažnijih odluka, Pariz i Berlin sasvim su očito jedina istinska pokretačka snaga Unije u ovom trenutku. I brzinu dogovora može se pribrojiti u dokaze toga.  No može se biti i nepopravljiv skeptik i tražiti dlaku u jajetu. Tako bi se moglo ustvrditi da brzinu duguju kompromisu, a kompromis je zapravo poraz. Zašto? Zato što je ključ svake discipline, ako nije samonametnuta, primjerena kazna. Ako nema kazne, teško je očekivati ponašanje u skladu s dogovorom, a upravo je kazna izostala iako je Njemačka od početka inzistirala upravo na tome. I to ne od početka pregovora između Francuske i Njemačke, nego od početka problema s proračunima članica. S obzirom na izostanak ključne sankcije, suspenziju glasačkih prava, može se govoriti o polovičnoj pobjedi francusko-njemačke koalicije. Osim očite težine ta kazna ima i sporedan, ali vrlo važan, popratni učinak - neviđenu sramotu članice koja bi se našla u tom položaju, što nije zanemariv poticaj izbjegavanju dolaska u tu situaciju.

Za Hrvatsku ništa novo
Prema novom će dogovoru trajni mehanizam zamijeniti privremeni Krizni fond ukupne težine 750 milijardi eura čiji rok trajanja istječe 2013., i to s namjerom zaštite eurozone od podivljalih financija nestašnih članica poput Grčke. Uvodi se jači međusobni nadzor proračuna svih 27 članica uz kumulativne sankcije, poput globa, ali koje vrijede za 25 članica. Britanija i njezin satelit Danska izbjegnule su mač zato što nisu članice eurozone i ne namjeravaju to postati. Da bi pak sve navedeno bilo košer, promijenit će se Lisabonski ugovor, odnosno ustav Unije, da u pravnom smislu ne bi bilo dvojbi i sivih zona. Takav dogovor proći će još jednu reviziju u prosincu i tada bi se trebao ratificirati u nacionalnim parlamentima, što nas dovodi do Hrvatske.
Za razliku od uobičajenog trzanja Hrvata na svako kihanje u Bruxellesu nervoza je ovaj put sasvim opravdana jer se spomenute izmjene Ugovora, čini se, izravno povezuju s hrvatskim ugovorom o pristupanju. Naime, Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy svakako žele cijelu priču izvesti što glađe i brže, bez referenduma koji su redovito značili neugodna iznenađenja (Irska čak u dva navrata, Francuska jedanput), pa su se sjetili kako bi bilo zgodno vezati ratifikaciju u parlamentima s ratifikacijom hrvatskoga pristupnog ugovora, prije svega zato što je u tom slučaju procedura izmjene Ugovora lakša i omogućuje izbjegavanje duljeg i mnogo bolnijeg puta. Ovako ispada da je riječ o izmjenicama koje se upakiraju s jednim većim dokumentom i ‘voilà’, nema referenduma i ostalih natezanja. Za Hrvatsku to previše ne mijenja na stvari jer se rasporedi uglavnom preklapaju. Izmjene Ugovora moraju stupiti na snagu prije isteka Kriznog fonda, dakle 2013., a Hrvatska se nada potpisivanju pristupnog ugovora tijekom 2011. i završetku ratifikacije tijekom 2012. (u prosjeku traje otprilike godinu dana). Dapače, u slučaju da to zaista tako odigra, a sve upućuje da hoće, Hrvatska bi bila gotovo sigurna u najkasnije vrijeme ulaska i u njegov raspored, što sada, sasvim suprotno tezama vladajućih, nikako nije.

Ipak važan korak
Kad je pak riječ o prepucavanju na najvišoj razini, države se nisu složile o ograničavanju sljedećeg proračuna Unije. Prvotna je namjera bila uvećati Unijin proračun za 5,9 posto, no Britanija, Francuska, Njemačka i još sedam zemalja usprotivile su se tomu, pa je zasad dogodovoren rast od 2,9 posto, iako još slijedi bitka s Europskim parlamentom o konačnom postotku. Mnogo veća pobjeda za Britance mogla bi biti produljenje famoznoga ‘britanskog rabata’, posebnog dogovora još iz vremena Margaret Thatcher prema kojem ta zemlja dobiva natrag otprilike dvije trećine uplaćenog iznosa u zajednički proračun zato što, za razliku od nekih drugih članica, ne ostvaruje posebnu korist od zajedničke poljoprivredne politike, odnosno isplata subvencija seljacima, pojedinačno najveće stavke Unijina proračuna. Drugi razlog takve klauzule, zgodno je podsjetiti, bilo je tadašnje siromaštvo Britanije. Te 1984. ta je država bila treća najsiromašnija članica Unije.  Detalje na stranu, opravdano je reći da je taj dogovor jedan od važnijih u povijesti i razvoju Unije. Prvi je put nakon uvođenja zajedničke valute i osnivanja eurozone Unija konačno napravila krucijalan iskorak prema održanju tog iznimno važnog mehanizma. Od početka velik je nedostatak zajedničke valute bilo nepostojanje primjerenoga zajedničkog fiskalnog mehanizma, zbog čega je euro gotovo krahirao. Pokazalo se da samo koordiniranje monetarnih pravila igre nije bilo dovoljno i da se ne može održati valutna unija bez smanjenja fiskalne autonomije članica, što se sada događa. Ipak, možda će se u dogledno vrijeme trebati uvesti i snažnije sankcije radi prisiljavanja članica na poštovanje dogovorenog.