Kopenhagen je poražen drugi put, a nije se još ni dogodio

Nakon nedavnog sastanka ministara financija G20 i prošlotjednog samita APEC-a u Singapuru, na kojem je u sklopu azijske turneje bio i Barack Obama, jasno je da za 20-ak dana u Kopenhagenu neće biti čvrstih dogovora o emisiji stakleničkih plinova.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Ni drugo sastančenje na drugom kraju svijeta nije bilo uspješnije od mozganja ministara financija 20 najrazvijenijih zemalja svijeta mjesec prije. Kako u St. Andrewsu tako i u Singapuru, svjetske glavešine nekako su spremniji potegnuti pištolj, ali znatno neodlučniji kada treba pucati. Svijest o ekološki neodrživu konceptu razvoja svijeta toliko je visoka da će osviještenima uskoro početi prskati žilice u glavi, no dogovora ususret konferenciji o klimatskim promjenama u Kopenhagenu nema.

Nakon što je konstatirana klinička smrt protokola iz Kyota, vođe svijeta grozničavo pokušavaju postići novi dogovor, ovaj put neki koji bi se možda i proveo, ali čini se da, poučeni iskustvom prijašnjeg zaklinjanja na djecu i majke, sada nisu spremni tek tako popustiti. Na susretu Azijsko-pacifičkog foruma za suradnju u Singapuru prošlog vikenda vođe 21 zemlje koje čine 40 posto svjetske populacije i 54 posto svjetskog BDP-a nisu uspjeli dogovoriti ciljane količine stakleničkih plinova do 2050., iako je to bilo predviđeno prijašnjim nacrtom dogovora. Umjesto konkretnog dogovora odlučili su se za još jedno zavjetovanje na novu strategiju rasta u budućnosti.

U nedostatku dogovora oko de facto jedine relevantne stvari vezane uz ‘čvenk’ u Kopenhagenu, koji sada već dobiva legendaran status, čelnici zemalja regije, popraćeni američkim predsjednikom Barackom Obamom, jednostavno su promijenili perspektivu na cijelu stvar odlučivši da na Kopenhagen više neće gledati kao na krajnju točku, dakle mjesto gdje se nešto ozbiljno mora dogovoriti, nego kao jednu od postaja na dugom putovanju prema ekološki prihvatljivijoj budućnosti. Koliko su blizu usklađivanja, govori izjava kineskog dužnosnika kako je cilj od 50 posto manjeg ispuštanja ‘vrlo kontroverzna tema u svjetskoj zajednici’ koja bi mogla ‘omesti proces pregovaranja’. Male šanse za nalaženje bilo kakve svrhe za susret u Kopenhagenu betonirao je savjetnik predsjednika Obame, Mike Froman, rekavši da su vođe zaključili kako nije realno očekivati potpun, pravno obvezujući dogovor u razdoblju do Kopenhagena koji počinje za 22 dana, čime je samo ponovio stajalište svoga šefa. Ni blizu, drugim riječima.

Azija kao EU?

Posrtanja je mnogo na objema stranama. Zemlje u razvoju odgovorne su za neke dvije trećine ukupnog onečišćenja, ali nisu voljne snositi kompletnu težinu rezanja, dok Amerikanci i razvijeni, koji ne ostaju dužni u zagađivanju, nisu spremni ni smanjiti ispuštanja. Postizanje ozbiljnog dogovora bit će doista težak zadatak. Tako je na kraju zaključeno da se u Kopenhagenu mogu dogovoriti onako načelno, ali da se neće raditi o pravno, nego politički, obvezujućem ugovoru. Koliko su pak političari pouzdani obveznici, odavno je poznato. Kopenhagen je time poražen već drugi put, a nije ni počeo. Zapinjanje u St. Andrewsu pojavilo se na temi distribucije novca siromašnim zemljama za borbu protiv tog problema.

Puno usklađeniji tonovi mogli su se čuti na nekim drugim temama. Obama je nedvojbeno bio zvijezda večeri, no sudeći prema stilu komuniciranja to je ipak ponajprije bio regionalni hepening, na kojem su se događale stvari u skladu s najnovijim stremljenjima. Sve više zamaha počinje dobivati ideja regionalnog ujedinjavanja koje svako-malo iskoči, iako nikada ne djeluje kao ozbiljna namjera. Stvari su se počele mijenjati i broj pobornika bliskije suradnje u tom sve važnijem dijelu svijeta raste.

Posebno jak vjetar ideji oponašanja koncepta Europske unije baš je nedavno dao novi japanski premijer Yukio Hatoyama, da bi na samitu u Singapuru stigla neočekivano topla potpora australskog premijera Kevina Rudda. Prema njemu, najbolje rješenje u moru raznih regionalnih azijskih institucija i foruma za suradnju jest ASEAN, no zasad je taj oblik suradnje bio, kao što mu i ime kaže, ograničen na jugoistočnu Aziju. Premijer je predložio uspostavljanje zajednice koja bi pokrivala sve aspekte suradnje, od ekonomskih preko sigurnosnih do političkih, što počinje snažno podsjećati na obožavanu Europsku uniju, pogotovo imajući u vidu Hatoyamin prijedlog zajedničke valute.

Pomirljivi Obama

Obama, koji se sve više osjeća kao čovjek bez matičnog kluba, turneju po Aziji iskoristio je za daljnje odašiljanje pomirljivih poruka i jačanje suradnje sa svojim najizdašnijim kreditorom, Kinom. Japan mu je poslužio kao prilika za pomalo dvosmislenu izjavu o nužnosti promjena u svjetskim ekonomskim odnosima, u kojoj se opet spominje riječ 'neravnoteža', što se moglo dvojako protumačiti. ‘Ne možemo slijediti istu politiku koja je dovela do ovakve neravnoteže u razvoju. Ako nastavimo istim putem, klizit ćemo od krize do krize, što je promašen smjer koji je već imao razorne posljedice za naše građane, poslove i vlade’, rekao je. Na prvu loptu čini se kako govori o neuspješnome modelu koji svijet proklinje od kada je kriza počela, ali ako se u sjećanje prizove stalno nagovaranje Kine da prestane namještati tečaj i malo više troši, spomenute se tvrdnje može shvatiti i kao uvijeno prozivanje Kine za neravnoteže koje su, neki potiho tvrde, prouzročile rušenje angloameričke kule od karata, sazdane na nepostojećoj financijskoj ekonomiji i potrošnji.

APEC dosad i nije imao posebnu težinu u svjetskim okvirima kao ni ostale azijske suradnje, no u vremenu koje sugerira znatne promjene u svjetskom poretku okupljanja u Aziji sve se pažljivije prate i ne bez razloga. Svijet nedvojbeno ide u smjeru regionalnih klubova koji čvrsto zatvaraju svoje ulaze, a Amerika postaje zemlja koja takav klub zapravo nema. Suradnje i asocijacije na američkim kontinentima već dulje polako istiskuju SAD, dok one u kojima glavnu riječ vodi SAD zasad nemaju dovoljno kohezivnog tkiva. Uloga jedine svjetske supersile ima svojih prednosti, kao i mana, pogotovo kada se počne utapati u sve jačem mulitlateralizmu i okretanju država svojim susjedima. Ipak, snažnije približavanje u Aziji vjerojatno je teže izvesti nego bilo gdje drugdje jer je s jedne strane velik broj zemalja u igri, dok s druge postoje goleme razlike u mentalitetima, povijesnim naslijeđima, stupnju razvoja i interesima.