Merkel kreće u stvaranje transatlantskog tržišta kapitala

Tijekom sljedećih šest mjeseci Angela Merkel pokušat će ostvariti jedinstveno transatlantsko tržište za ulagače, sa zajedničkim zakonima i standardima koji bi se odnosili na intelektualno vlasništvo i financijsku regulaciju

Piše: Tea Franić

Njemačka kancelarka Angela Merkel ovaj će mjesec početi s novim inicijativama i nastojanjima harmonizacije američkih i europskih zakona da bi potaknula protok investicijskoga kapitala i trgovine između ta dva najveća ekonomska bloka. Prvi razgovori dotaknut će se teme regulacije financijskog tržišta uključujući i izlistavanje tvrtki jedne države na tržištu druge te zakona koji to reguliraju, a za koje većina tvrdi da su nepotrebno komplicirani. Posebno će se morati raditi na onome, smatra Merkel, što se odnosi na tehničku standardizaciju proizvoda, koja bi trebala podjednako vrijediti za oba bloka.

Čini se da je Merkel definitivno odlučila iskoristiti njemačko predsjedavanje Europskom unijom za, kao što je već prije naglašavala, stvaranje transatlantskog ekonomskog partnerstva. Njezina je ambicija stvaranje jedinstvenoga transatlatskog tržišta za ulagače, sa zajedničkim zakonima i standardima koji bi se odnosili na intelektualno vlasništvo i financijsku regulaciju. Međutim, njezine inicijative mogle bi naići na suprotan stav uvijek protekcionistički raspoloženog SAD-a, ali i ostalih država članica EU. Ne smije se smetnuti s uma i jednostavan geografski paradoks koji snagu i moć SAD temelji samo na tome da je riječ o udruženom kontinentu. Ta konstanta vrlo je jasna i njemačkoj kancelarki, koja je svjesna da je potrebno udružiti europske zemlje i izvan granica EU da bi se ravnopravno moglo parirati Americi na svim područjima.

Uz SAD i partnerstvo s Rusijom

Angela Merkel stoga ne posustaje pa je i otvoreno izrazila svoj optimizam i vjeru da će razgovori na tu temu otpočeti već tijekom sljedećih šest mjeseci. Osim s Amerikom, Merkel se nada da će se svojevrsno strateško partnerstvo poglavito ostvariti i s Rusijom, ali upozorila je ruske vlasti da se svaka poveznica mora temeljiti na reciprocitetu. Postoji mogućnost da ruske vlasti ograniče strana ulaganja u nekim svojim strateškim tvrtkama, ali to nipošto nije dobro jer bi takav potez moglo nagnati ostale zemlje EU na slične mjere protiv ruskih tvrtki.

Ne smijemo zaboraviti ni povijesne činjenice koje su tijekom ratovanja uvijek zbližavale Veliku Britaniju, Rusiju, Francusku i SAD, dok je Njemačka, prema nekom nepisanom zakonu, uvijek stajala uz bok Italiji i na suprotnoj strani. Danas je Njemačka prvi put u svojoj povijesti na istoj strani s Amerikancima i stoga ne čudi skepticizam francuskih vlasti u vezi s tim kako će Njemačka i s kojim uspjehom voditi pregovore. Merkel je takve tvrdnje pokušala odbaciti pokazivanjem interesa za oživljavanje Europskog ustava nakon što je podbacio na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj.

Sporenja u vezi s Protokolom iz Kyota

Njemački članovi Europskoga odbora, poput predsjednika Matthiasa Wissmanna, misle da bi se potpuna integracija američkog i europskog financijskog tržišta mogla postići do kraja 2015., a troškovi obiju strana tako bi se smanjili nevjerojatnih 60 posto. Merkel je prilično snažna politička osoba, jer ne samo da sljedećih šest mjeseci drži prijestolje EU i jedan od stolaca u skupini G8 nego je i jedan od rijetkih zapadnjačkih vođa koji se ne priprema za odlazak s političke scene.

Njezin stil vođenja za nekoliko je nijansi drugačiji od onoga bivšega kancelara Gerharda Schrödera, koji se sa SAD-om vrlo često sporio u vezi s ratom u Iraku, dok je s druge strane uvelike popuštao ruskom predsjedniku Putinu. Merkel, s druge strane, otvoreno pokazuje averziju prema kvazidemokraciji u Kremlju, ali svjesna je da je dobar odnos s Rusijom, koja, među ostalim, zadovoljava 40-ak posto ukupnih njemačkih potreba za plinom, ključni za stvaranje stabilnoga tržišnog bloka.

No čak i Berlin smatra neke europske inicijative teško probavljivima. Ponajprije se tu misli na sigurnost u energetskom sektoru, o čemu bi se trebalo početi raspravljati u ožujku ove godine. Primarno mjesto zauzet će pitanja o smanjenju emisije CO2 i reduciranju ovisnosti o ruskom plinu. Misli se ponajprije Prokokol iz Kyota, koji je, stupivši na snagu, postao obvezatan za 150 svjetskih država, poglavito onih iz skupine OECDE i tranzicijskih zemalja, čija je emisija plinova u okoliš veća od 61 posto. Riječ je o planetarnom sporazumu o ograničenju štetnih plinova i sprječavanju prekomjernog zagrijavanja planeta ili, jednostavnije, o planskom zaustavljanju onečišćenja koje prouzrokuje klimatske promjene za koje stručnjaci tvrde da bi u skoroj budućnosti mogle postati pogubne za naš planet, pa takoi za čovječanstvo.

Koliko će Bush popustiti

Da bi Kyoto i službeno postao obvezujući, morale su ga prihvatiti, odnosno ratificirati zemlje tzv. prvaci onečišćenja, a to su SAD, Rusija i Australija. Međutim, američki predsjednik Bush sve dokaze o vezi stakleničkih plinova i zagrijavanja te klimatskih promjena proglašava upitnim i odbacuje Protokol iz Kyota. Preokret u njegovoj primjeni donijela je upravo Rusija 2004., kad je Vladimir Putin potpisao zakon kojim se Protokol upućuje u Dumu na ratifikaciju. S druge strane, SAD kao onečišćivač na koji otpada petina onečišćenja planetarnog omotača, vrlo je važan sudionik plana i njegove realizacije, pa je provedba Protokola bez američkog sudjelovanja gotovo besmislena. Osim SAD-a i Rusije među najveće onečišćivače ubrajaju se još i Kina, Japan, Indija, Velika Britanija, Italija te Njemačka, koja na čelu s Angelom Merkel radi sve da bi smanjila svoj udjel. Upravo zato, nadaju se neki, postoji mogućnost ponavljanja pregovora o potpisivanju i američkoj ratifikaciji Protokola.

Uoči 13. siječnja, kad bi se kancelarka Merkel konačno trebala sastati s glavnim čovjekom SAD-a, stručnjaci upozoravaju da ne bi trebalo previše nade ulagati u njezino simpatiziranje američke politike. Njezino ponašanje ograničit koalicijska vlada, ali i nova administracija u kojoj većinu mjesta drže članovi (Schröderova) SPD-a. S druge strane, Bush bi ipak mogao popustiti u nekim pitanjima uzme li se u obzir da je upravo Njemačka klučna za američke interese, uključujući i misije NATO-a u Afganistanu te borbu protiv al-Qa'ede. Pitanje je, međutim, kako će se nastaviti taj odnos, jer poznato je da je Angela Merkel, iako velika zagovornica rata u Iraku, odbila poslati njemačke vojnike na bojište. Ako oni ipak odu u rat, postoji velika opasnost od razvrgavanja koalicije CDU-a i SPD-a te pada Vlade. Stručnjaci stoga misle da kako će Angela Merkel nastaviti nešto blažu politiku, kakvu je vodio i njezin prethodnik, a koja se temelji na potpori iračke stabilizacije i obnove bez izravnog vojnog upletanja.