Morales u slabijoj poziciji od Chaveza i Putina

Nacionalizacija u Boliviji najviše će pogoditi španjolski Repsol, francuski Total, britanski British Gas, brazilski Petrobras te američki Exxon Druga najveća svjetska naftna kompanija, Exxon, više nije dobrodošla u Venezueli, rekao je prošlog tjedna ministar za naftu te zemlje Rafael Ramirez

Na iskorištavanju plina u Boliviji strane kompanije zarađuju 10 puta više na svaki uloženi dolar, dok Bolivijci plaćaju 12 puta veću cijenu plina

Piše: Andrija Kralj

                     Prošli tjedan bolivijski predsjednik Evo Morales proveo je nacionalizaciju industrije prirodnog plina i nafte te dodao kako je to samo početak povratka prirodnih bogatstava Boliviji. 'Svečana' objava nacionalizacije zabrinula je strane energetske kompanije koje su u Boliviju investirale gotovo 3,5 milijardi dolara. Kako je Bolivija druga država Južne Amerike po nalazištima plina, nije trebalo dugo čekati na reakcije tržišta, pa je barel nafte na Londonskoj burzi poskupio 26 centi i dostigao cijenu od 73,96 dolara.

Unatoč roku od 180 dana, koliko je Morales dao stranim kompanijama za povlačenje iz Bolivije, vojnim postrojbama je naredio da okupiraju polja prirodnog plina, a televizija je prikazala pripadnike vojske i policije kako čuvaju postrojenja i urede u nalaziština u Santa Cruzu, na istoku zemlje. Bolivijski potpredsjednik Alvaro Garcia Linera izjavio je da su pripadnici snaga reda i vojske poslani na 56 lokacija u cijeloj zemlji.
Rješenje se stranim kompanijama propisuje novu podjelu naftnih prihoda, rezervirajući dio od 82 posto za državu. Morales je uza sve zaprijetio stranim kompanijama da će ih protjerati iz zemlje ne pristanu li u roku od šest mjeseci na nove ugovore koji će omogućiti nacionalizaciju. Strane kompanije koje ne potpišu nove ugovore neće moći nastaviti raditi u zemlji, upozorio je Morales, naglasivši da namjerava 'provesti pravu nacionalizaciju' kako bi oporavio bolivijsko gospodarstvo. 

Stop pljački energenata

                 Mogućnost pregovora sa stranim kompanijama otvorena je odmah nakon objave nacionalizacije, a nacionalizacija se odnosi na približno 26 stranih kompanija. Nacionalni dekret najviše će pogoditi europske i južnoameričke kompanije, među kojima su španjolski Repsol, francuski Total, britanski British Gas te brazilski Petrobras, ali i američki Exxon. Strane kompanije navode da su od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća u bolivijski energetski sektor investirale gotovo 3,5 milijardi dolara, a sada su zabrinute da neće moći nadoknaditi uložena sredstva. Rapsol je tako uložio približno milijardu dolara, a Petrobras pola milijuna više. Sve kompanije najviše su ulagale u istraživanje polja, plinovode te drugu prijeko potrebnu infrastrukturu.

Ipak, postavlja se pitanje kako će se nacionalizacija provesti. Za sada je nejasno odakle će Bolivija osigurati sredstva za kupnju privatne imovine te koliko će novca Vlada uopće biti spremna ponuditi, hoće li ponuditi tržišnu cijenu ili onu koju sama odredi. Budući da Morales smatra da je tijekom prošlog desetljeća na djelu bila pljačka bolivijskih energetskih izvora, druga je mogućnost vrlo vjerojatna. Unatoč energetskom bogatstvu zemlje, Bolivija, sa svojih devet milijuna stanovnika, najsiromašnija je država u regiji. Bruto domaći proizvod iznosi 8,1 milijardu dolara, odnosno 2.600 po stanovniku. Usporedbe radi, brazilski BDP iznosi 7.600 dolara, a Argentinski 10.200 dolara.

Najsiromašnija zemlja u Južnoj Americi leži na gotovo 1.500 milijardi kubičnih metara plina koji prema tržišnim cijenama vrijede više od 1,5 milijardi dolara. Ipak, transnacionalne kompanije, kao što su British Gas, Repsol, Exxon i druge, ostvaruju goleme profite od kojih Bolivija nema gotovo ništa. Dogovori s prijašnjom neoliberalnom vladom doveli su do toga da strane kompanije zarađuju 10 puta više na svaki uloženi dolar, dok Bolivijci plaćaju 12 puta veću cijenu plina koji se prodaje strancima.

Morales je svoju izbornu pobjedu izvojevao, među ostalim i izjavama da će nacionalizirati strane kompanije za eksploataciju energenata u Boliviji, drugoj zemlji po veličini rezervi plina u Južnoj Americi. Prvo mjesto pripada Venezueli, koja je i najveći izvoznik nafte i plina na tom kontinentu. Ipak, Morales je nakon izbora malo ublažio retoriku obećavši da će poštovati vlasništvo međunarodnih naftnih kompanija u zemlji.

- Vlada će iskoristiti svoje pravo na državno vlasništvo na ugljikovodike, što ne znači da će posegnuti za konfiskacijom i eksproprijacijom mutinacionalnie imovine - dodao je.
SAD-u nacionalizacija nikako ne odgovara s obzirom na to da bi njezine kompanije izgubile velik profit koji ostvaruju eksploatacijom energenata u Boliviji. Bit će zanimljivo vidjeti sljedeći korak Amerikanaca koji nisu skloni toleriranju ovakva razvoja događaja kad je riječ o energetskoj politici. Naime, SAD je još 2002. godine zaprijetio da će u slučaju Moralesove pobjede na tada održanim izborima Boliviji uskratiti financijsku pomoć. Morales tvrdi da je internacionalizacija energenata u Boliviji dovela do širenja siromaštva i porasta 'parazitskog biznisa'. U nedavnom intervjuu rekao je kako želi da venezuelska naftna kompanija Petroleos de Venezuela SA zamijeni desetke multinacionalnih kompanija koje će prema zakonu donesenom u svibnju ove godine morati revidirati ugovore o eksploataciji i proizvodnji. Prema Moralesu, dogovor s Petroleosom donijet će bolivijskoj Vladi više prihode od prodaje plina te omogućiti porast potrošnje. Morales favorizira Petroleos zbog svojih dobrih odnosa s venezuelskim predsjednikom Hugo Chavezom također velikim protivnikom američkih interesa u regiji.

Exxon izguran iz Venezuele

Na području Južne Amerike prvi je s nacionalizacijom krenuo predsjednik Venezuele Hugo Chavez. Druga najveća svjetska naftna kompanija, Exxon, više nije dobrodošla u Venezueli, rekao je prošlog tjedna ministar za naftu te zemlje Rafael Ramirez. Naftni div odbija povećanje poreza i promjene ugovora koji su dio politike predsjednika Huga Chaveza da ponovno nacionalizira naftnu industriju svoje države. Umjesto da prihvati nove uvjete, prema kojima bi se 32 naftna polja vratila u vlasništvo države, kompanija je odlučila prodati svoj udjel u polju Quiamare-LaCeiba partneru španjolsko-argentinskom Repsolu YPF-u s kojega se crpi oko 150.000 barela na dan. Exxon je jedina kompanija koja se javno zalagala protiv povećanja poreza, a druge su, poput ConocoPhillipsa, francuskog Total SA, Chevrona i norveškog Statoila odmah pristale na nove uvjete. Exxon je također zaprijetio međunarodnom arbitražom. U veljači venezuelska državna naftna kompanija Petroleos de Venezuela, ili PDVSA, izgurala je Exxon iz više milijardi dolara vrijednoga petrokemijskog projekta, tvrdeći da Exxon nije na vrijeme pripremio izvođenje projekta. Venezuela je peti svjetski izvoznik nafte i glavni izvoznik nafte SAD-u.
Nešto manje ozbiljnu sudbinu doživio je i britanski British Petroleum koji, prema odluci Chavezove Vlade s početka godine, mora platiti zaostali porez u visini od 61,4 milijuna dolara za razdoblje od 2001. do 2004. godine. Porezna služba Seniat do te brojke došla je računanjem i revizijom poslovanja tvrtke prema nalogu predsjednika Huga Chaveza. Inače, Chavezova je zamisao da strane tvrtke koje crpe venezuelsku naftu trebaju plaćati veće poreze kako bi se popravio socijalni status u zemlji, te je potkraj prošle godine promijenio poreznu stopu iz 1991. godine od 34 posto na današnjih 50 posto. A to je veoma naljutilo Washington pa su se odnosi poprilično zahladili.

Moralesa čekaju teški pregovori

Međutim, iako vode sličnu politiku, Chavez i Morales nipošto nisu u istoj situaciji. Naime, za razliku od Chaveza, čelnika države koja je peti svjetski proizvođač nafte, u Moralesovim je rukama ipak slabije oružje ‡ plin. Jednostavno, rezerve nafte dopuštaju Chavezu da vodi državu praktički samo na temelju prihoda od tog energenta. Moraleove su opcije ipak ograničene. Prihodi Venecuele od nafte u prošloj su godini iznosili 83 milijarde dolara, a državni je proračun bio bogatiji za 22 milijarde s time povezanih poreza i carina. S druge strane, bolivijski izvoz energije u prošloj je godini iznosio u usporedbi s tim, mizernih 1,3 milijarde dolara.
Bolivijske se zalihe energije procjenjuju na približno 48,7 trilijuna kubičnih metara prirodnog plina što ipak ne može donijeti ni približno prihod koji osigurava 78 milijardi barela nafte, koliko iznose naftne rezerve Venezuele. I naposljetku, dok je Chavez prisilio kompanije, poput Royal Dutch Shella i Chevrona, da revidiraju 'naftne ugovore', Moralesa ipak, procjenjuju analitičari, čekaju teški pregovori s energetskim divovima poput BP-a i Totala. Morales je uostalom blago reterirao već nekoliko dana nakon odluke o nacionalizaciji. Naime, na minienergetskom samitu Venezuele, Bolivije, Brazila i Argentine brazilski predsjednik Lula da Silva i argentinski Nestor Kirchner prihvatili su bolivijsku odluku o nacionalizaciji, ali i zatražili (i dobili) mogućnost pregovora o budućim cijenama i sudbini stranih investicija. Plin, dakle, ipak nije dovoljno jak argument kao nafta. 

Prvi je počeo - Putin

A stvari su zapravo vrlo jednostavne. Visoke cijene energenata, koje su posljednjih nekoliko godina usporile gospodarski rast potrošača i uvoznika nafte i plina, pridonijele su velikom uzletu proizvođača diljem svijeta. I zato Bilski i Srednji istok danas izgledaju kao veliko gradilište financirano novcem od prodane nafte, i to ponajprije mali emirat Dubai. No najveće ekonomske i političke promjene dogodile su se u Ruskoj Federaciji koja se poslije 'podržavljenja' naftne industrije gospodarski uzdigla i više je nitko ne smatra zaspalim starim medvjedom, nego ključnim igračem u svjetskoj politici. Nakon turbulentnih devedesetih, u novom tisućljeću nafta i plin postali su zalog gospodarskog razvoja.
Naime, većina naftnih kompanija u Ruskoj Federaciji privatizirana je sredinom 90-ih, u Jeljcinovo doba. Dolaskom njegova nasljednika, Vladimira Putina, na vlast prije više od šest godina, situacija se prilično promijenila. Počinje veliki povratak bivših KGB-ovaca i drugih obavještajaca koji ulaze u upravne odbore brojnih privatiziranih kompanija. Tada počinje sve jača identifikacija ruske naftne industrije s ruskom državom. Među svim kompanijama najdulje se Putinov čeličnom stisku opirao Jukos, vodeći otvoreni rat s Kremljom. Krajnji rezultat sukoba s Putinom bio je da su dvojica najveća dioničara, Mihail Hodorkovski i Platon Lebedjov, osuđeni na sibirski zatvor, a Jukos je doveden na rub bankrota.

Rusi ukidaju monopol Gasproma?

Ruski ministar financija Alexei Kudrin na nedavnom je sastanku ministara financija skupine G8 izjavio da je Rusija spremna osigurati neovisnim proizvođačima zemljinog plina jednake uvjete za izvoz plina putem naftovoda koje uživa Gazprom, čime se završava era monopola toga državnoga energetskoga giganta. Točan rok za uvođenje novih pravila nije određen, a Gazprom se oštro suprotstavlja spomenutim promjenama. Europske države već dulje lobiraju za uvođenje konkurencije na tržište plina, a ponudile su i dugoročne olakšice te pomoć pri financiranju gradnje plinovoda proizvođačima koji nisu u vlasništvu države. Dogovor u vezi s monopolom Gazproma ipak je političke prirode, jer je tu riječ o prikrivenom sukobu liberalnog ministra Kudrina s vodstvom Gazproma, koje je u dobrim odnosima s Kremljom, a posebno s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.