Nema dogovora ni o uzrocima krize - je li problem u deficitima, dugovima ili slabu rastu?

Na ovogodišnjem sastanku MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu bilo je pesimističnije nego na početku krize prije tri godine. Razlog je, prije svega, u shvaćanju političkih elita u razvijenom svijetu da više nemaju nikakvih rješenja i nemaju pojma što rade ili što bi trebale učiniti.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Redovitim godišnjim sastankom Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke u Washingtonu dominirala je, čini se, pritajena panika ili, kako se to lijepo kaže, osjećaj hitnosti. Iz niza raznih sastanaka u raznim sastavima nije se, međutim, izrodila nijedna ideja ili dogovor vrijedan prenošenja u medijima, a prenesena su mahom negativna predviđanja i očekivanja kraja svijeta, osim ako netko nešto ne napravi. Tko i što, bit je problema. Amerikanci su preko svog ministra financija Timothyja Geithnera nastavili nježno pritiskati kolege u Europi da napokon nešto konkretno poduzmu u vezi s pucanjem eurozone po šavovima. Zemlje BRIK-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina plus Južna Afrika) iskoristile su, što recimo zaista jest novost, priliku za samopromidžbu, da na kraju ne bi bilo dogovoreno baš ništa. Zapravo, sve je manje jasno čemu točno služe ti sastanci osim da se utvrdi kako je potreban dogovor i rješenje za ovo i ono. Mračnoj atmosferi iščekivanja nepovoljna razvoja događaja i novog pada globalne ekonomije prije
svega pridonijeli su dužnička kriza u Europi koja ne pokazuje znakove jenjavanja, opće loše stanje u ekonomiji (zapravo u razvijenim zemljama,
ali to se uvijek smatra cijelim svijetom) i novi prohladni vjetrovi u financijskom sektoru.

Neprikladna rješenja Dapače, stvari su otišle toliko daleko da je predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet primijetio kako demokracije nisu u stanju donositi teške odluke ako nisu pod golemim pritiskom, što se odnosilo i na političke nestabilnosti u Americi i na nesposobnost Europljana da se dogovore kako riješiti problem Grčke. Postignut je jedan konsenzus doduše, da je svijet krenuo nizbrdo i da je u središtu izglednog sunovraćivanja eurozona, Grčka točnije.Svaka sljedeća tranša pomoći u neizvjesnosti je do posljednjeg sata jer grčka vlada ne uspijeva provesti obećano, a jedino što je nova šefica MMF-a Christine Lagarde imala savjetovati jest ‘primjena, primjena, primjena' postojećih planova za tu zemlju. Još se ne zna hoće li novih osam milijardi eura biti pušteno Grčkoj, tek treba vidjeti jesu li bili dobri. No kad se čuje one koji bi Grčkoj trebali pomoći, postaje jasno zašto se krizi ne nazire kraj - na sastancima se nabacivalo, ovisno o sugovorniku, s proširenjem kapaciteta Europskog fonda za financijsku stabilnost, a nekoliko dana poslije njemački ministar financija Wolfgang Schauble odbacio je tu mogućnost. Igralo se s varijantom povezivanja Fonda s Europskom središnjom bankom, no onda su se javili šef Fonda i dužnosnici ECB-a izjavivši da bi to bilo neprikladno. Neprikladno, kao kad netko podrigne na sprovodu.

BRIK nudi pomoć, ali... Tu je i tinjajući sukob ekonomskih koncepcija Amerike i Europe ili konkretnije između Amerike i Njemačke. Prvi bi nastavili državnu potrošnju kako bi potaknuli osobnu, potonji se groze bilo kakvog povećanja državne potrošnje i hoće sasvim suprotno, stegnuti remen državama što je više moguće. Nijemci su uvjereni da povjerenja, ključnog za pokretanje globalne ekonomije, nema upravo zbog zabrinjavajućih razina proračunskih deficita i razine javnih dugova, dok Amerikanci vjeruju kako pretjerano škrtarenje ubija potreban gospodarski rast, time i optimizam potreban da se
stvari zavrte. Dogovora, dakle, nema na vidiku i neće ga ni biti.

Iako je bio u drugom planu u toj areni, BRIK je tobože raspravljao o eventualnoj pomoći unesrećenim razvijenim zemljama, ali inicijativa brazilskog ministra financija Guida Mantege nije naišla na pretjerano zanimanje i odobravanje ostalih. Zapravo, dalo bi ih se nagovoriti da podebljaju bilancu MMF-a, no zauzvrat valjalo bi razmotriti ponovno njihova glasačka prava u toj instituciji. Nevoljkost razvijenih da osjetno pojačaju prava nerazvijenih rezultat je zasad još adekvatne kapitaliziranosti MMF-a koji može podnijeti opterećenje od dodatnih 390 milijardi dolara. Ako se, pak, dogodi najgori scenarij, trebat će mu 840 milijardi, pa bi onda razvijeni vjerojatno biti raspoloženiji za razgovor. Istu sudbinu doživio je i prijedlog Njemačke i Francuske o uvođenju poreza na financijske transakcije u G20, gdje isto sve više utjecaja dobivaju zemlje u razvoju. Ništa uspješniji nisu bili ni o pitanju preciziranja mjera kojima će, kako su rekli, očuvati globalnu financijsku stabilnost. À propos financijskog sektora, i tu se rađa nova zabrinutost nakon duljeg zatišja zbog velike izloženosti europskih banaka dugovima država koje ih ne mogu platiti ili ih sve teže plaćaju. Mnogi se brinu da mnogi od njih neće biti u stanju izdržati eventualni udar produbljivanja dužničke krize, pa je jedna od omiljenijih teza bilo dokapitaliziranje problematičnih banaka, no nije
jasno kojim novcem.

Sastanak s ‘težinom’ Atmosfera je pesimističnija nego na početku krize prije tri godine, čemu je razlog shvaćanje političkih elita u razvijenom svijetu da više nemaju nikakvih riješenja i nemaju pojma što rade ili što bi trebale napraviti. Pravih ideja nije ponestalo, nego ih nikada nije niti bilo, a pesimizam je veći nego prije zato što na početku krize nije postojala svijest o neučinkovitosti klasičnih instrumenata ekonomske politike. Sada su to sezonski veterani bogatiji za neka iskustva.Još više zabrinjava to što više ne postoji ni konsenzus o uzroku i korijenu problema - je li problem povjerenja u deficitima i dugovima ili u slabu rastu? To što ništa nije dogovoreno, uopće ne iznenađuje, bilo bi iznenađenje da je obrnuto. Vjerojatno bi im bilo lakše kada bi shvatili da je era Zapada kao svjetskog vladara završena i da se više nikad neće vratiti onamo gdje su bili prije tri godine, koliko god to odbijali prihvatiti. Proizvode manje, zarađuju manje, troše manje, imaju manje. Larry Summers, bivši glavni ekonomski savjetnik američkog predsjednika Baracka Obame, koji 20 godina dolazi na ove sastanke, rekao je da ‘nikad prije nije sudjelovao na sastanku koji je imao više težine’. Mogao bi promijeniti mišljenje na sljedećem sastanku.