Oživljavanje Družbe Adrije Sanaderov je spin kojim odvraća pažnju javnosti od poskuplje nja struje

Od Družbe Adrije odustalo se jer studija o zaštiti okoliša nije prošla reviziju i zato što je to bio loše dogovoren posao. Družba Adria više nije aktualna i zato što je popustio pritisak da ruska nafta izađe na Jadransko more i krene prema Zapadu

Razgovarala: Dragana Radusinović
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

Za Vjerana Piršića, predsjednika Udruge Eko Kvarner osnovane da se zaustavi projekt Družbe Adria ili isposluje njegovo provođenje uz minimalan utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi, zeleno nije skupo. Udruga je postala poznata upravo zahvaljujući odbacivanju projekta Družbe Adrije. U intervjuu za Lider Piršić obrazlaže stajališta Eko Kvarnera o aktualnim energetskim projektima, a zabrinjavajućim drži nekvalitetan dijalog o velikim projektima u Hrvatskoj te premijera Ivu Sanadera proziva za kreiranje medijskog spina oko oživljavanja Družbe Adrije.

• Jeste li zadovoljni s rezultatima koje je postigla udruga Eko Kvarner?
- Da, nakon pet i pol godina postignuti su uspjesi u našem osnovnom cilju - reagiranju na pojavu projekta koji može nanijeti veliku štetu zdravlju i životu ljudi i okolišu. Pokušavamo utjecati na zaustavljanje takvih projekata ili njihovo provođenje uz najmanji utjecaj na ljude i okoliš. Misija udruge, čije je osnivanje počelo nakon okupljanja na terasi moje kuće u Njivicama, kad smo umjesto standardnih razgovora razgovarali samo o najavljenom izvozu ruske nafte iz Omišlja, nikad nije bila a priori zaustaviti neki projekt, već spriječiti neprihvatljive posljedice kako ljudi i okoliš ne bili žrtve partikularnih interesa bilo kojeg projekta.

• Budući da Vlada kroz izjave premijera Sanadera sada oživljava Družbu Adriju, postoji li način da se taj projekt provede a da se zadovolje uvjeti očuvanja zdravlja i okoliša?
- Kad je 2002. godine projekt najavljen, od domaćih i stranih stručnjaka i znanstvenika prikupili smo sve potrebne informacije i nismo se protivili projektu samo zato da bismo se protivili. I tada je postojala mogućnost da se projekt realizira uz prihvatljiv utjecaj na okoliš. Dina Petrokemija bila je spremna preuzeti balastne vode iz tankera, te ih dekontaminirane vratiti u more, čime bi se uvelike smanjio utjecaj na okoliš. To nije prošlo jer bi tankerima trebalo više vremena za pretovar i smatralo se skupim. Tražili smo i temeljitu rekonstrukciju naftovodnih cijevi kroz Gorski kotar koje se nalaze iznad rezervi pitke vode, što je prema izračunima trebalo stajati 1,5 milijuna dolara po kilometru, ali i to je bilo preskupo. Sporazum koji je vlada Ivice Račana potpisala s Rusima predviđao je prihod Janafa od 270 milijuna dolara u deset godina, a mi na Kvarneru imamo 800 milijuna dolara godišnjeg prihoda samo od turizma. Od Družbe Adrije odustalo se jer studija o zaštiti okoliša nije prošla reviziju i zato što je to bio loše dogovoren posao.

• Hoćete li sada kad Sanader oživljava Družbu Adriju ponovno isticati iste zahtjeve i je li vas tko iz Vlade kontaktirao u vezi s tim pitanjem?
- Nitko nas iz Vlade nije kontaktirao. Ali Družba Adria više nije aktualna i zato što je popustio pritisak da ruska nafta izađe na Jadransko more i krene prema Zapadu. A što se tiče premijerovih izjava, vjerujem, a to potvrđuju i neke informacije s kojima raspolažemo, da se tim izjavama kreira spin i javnost se odvraća od razgovora o problemu poskupljenja struje od 20 posto te usmjerava na raspravu o Družbi Adriji za koju ne vjerujem da se oživljava. Moguće je da se ozbiljno govori o naftovodu PEOP na trasi Constanca-Pančevo-Omišalj-Trst, ali prema tom bi se projekt nafta transportirala kopnom a ne morem. Nama je zbog balastnih voda bitno da nijedna luka u Jadranu ne bude izvozna. Moguće je i da je premijer pobrkao lončiće, odnosno da ga nisu dobro pripremili jer je u kontekstu izjava o Družbi Adriji govorio o dobavnim pravcima plina, a tu je riječ o nafti.

• A što ako se iza tog spina, kao što kažete, ipak ponovno valja Družba Adria?
- Tražit ćemo isto što smo tražili i prije nekoliko godina. Ljudi na terenu u ribarskim brodicama doslovno svakodnevno dalekozorima motre što se događa. Naime, mi smo uvijek spremni na najgori scenarij, a najgore što se može dogoditi jest da se izvoz ruske nafte pokrene tako što će netko donijeti odluku da se to može riješiti s četiri uporabne dozvole i da ne treba studija o zaštite okoliša, a te dozvole je Janafu dao bivši ministar zaštite okoliša Božo Kovačević.
• Kad ste već spomenuli rast cijene struje od 20 posto, a tome možemo dodati i visoku hrvatsku ovisnost o uvoznim energentima, kakav je vaš stav o gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj?
- Informacije s kojima raspolažemo ukazuju na to da ima alternativnih mogućnosti izvora energije koje treba razmotriti i analizirati prije donošenja odluke o gradnji ili negradnji nuklearne elektrane, posebno zato što europske zemlje, primjerice, Njemačka i Švedska odustaju od nuklearne energije. Bio sam na zasjedanju švedskog parlamenta kada su raspravljali o energetskoj budućnosti zemlje i govorilo se o korištenju biomase i geotermalnih izvora energije. U Hrvatskoj se ne raspravlja, već se odluke donose na osnovi nečije lobističke snage. Ne možemo olako budućim generacijama prepustiti zbrinjavanje nuklearnog otpada.

• Ali ne možemo ni buduće generacije olako pustiti da zapadnu u još veću ovisnost o skupoj struji...
- Ne, možemo ni to. Pokretanje rasprave, pa tako i one o gradnji NE uvijek je dobrodošlo, ali treba razmotriti i alternativne scenarije. Mi moramo premostiti jaz do potpunog fukcioniranja fuzijske NE, a nisam siguran da je klasična NE jedino rješenje za to dok se ne razmotri mogućnost proizvodnje solarne energije i veće iskorištavanje energije vjetra.

• Države na koje se pozivate imaju klasične nuklearke i imaju s čime premostiti jaz do fuzije, bude li ona uspješna. Mi nemamo, a s druge strane, neće li nam nova tehnologija biti preskupa i nije li danas preskupa solarna energija i energija vjetra?
- Postoje izvori na stranim sveučilištima koji tvrde da nam energija dobivena novim tehnologijama neće biti skupa. Za veće količine solarne energije potrebne su i veće površine za solarne panele. Na Srđu iznad Dubrovnika gradi se golf-igralište, a tamo bi se savršeno mogli smjestiti solarni paneli. S proizvodnjom velike količine panela, što je Hrvatska u stanju, cijena će rapidno padati. U slučaju distribuirane proizvodnje izgubili bi se troškovi transporta energije i pripadajućih gubitaka koji su prema nekima u Hrvatskoj i 20 posto. Trebalo bi rekonstruirati i elektroenergetsku mrežu za prihvat te energije, ali o tome se u Hrvatskoj ne razgovara i samo se tvrdi da to nije moguće. Solarizacija Dalmacije test je inteligencije na kojem u hrvatskoj vlasti još nitko nije prošao.

• Trenutačno se dopunjuje energetska strategija. Sudjelujete li u tome i što očekujete od nje?
- Ne sudjelujemo u tome, niti bismo trebali. Mi smo samo mala udruga. Strategija će biti javno dostupna u srpnju, što terminski jest malo nezgodno, ali mi ćemo je pročitati i u javnoj raspravi uložiti svoje amandmane.

• Prema nekim anketama, gotovo polovina građana podržava gradnju nuklearne elektrane...
- Ta je podrška posljedica straha od skupe struje i nedostatka informacija o drugim mogućnostima.

• Bojite li se da se strateški dokument piše na način da zagovara gradnju nuklearke?
- Moguće je i ne bih se čudio da bude tako. Za kvalitetnu raspravu država bi trebala naručiti i izradu alternativne strategije o održivosti uz smanjivanje upotrebe fosilnih goriva i izbjegavanje korištenja nuklearne energije. Tek tada možemo realno sagledati koristi i troškove jedne i druge opcije. Ali, ono što se radi u svim razvijenim zemljama ovdje nitko ne želi napraviti.

• Što mislite zašto je tome tako?
- Zato što se odluke donose na osnovi lobiranja, a loši poslovi poput Družbe Adrije sklapaju se zato što vlast želi maksimalno pogodovati investitorima kojima je cilj projekt izvesti što jeftinije. Uz to, kao društvo patimo od demokratkog deficita, a Sabor je pretvoren u hrpu hidrauličara koji ne služe jedino dizanju ruku.

• Prikupljate li sve dostupne podatke o gradnji nuklearke?
- Informiramo se, ali kao mala udruga ne možemo pokriti sve projekte. Nije izgledno da će se raspravljati o gradnji nuklearne elektrane na moru, a mi ovdje imamo prioritetnijih problema. Protivnici nuklearke koriste vrlo nizak stupanj sofisticiranosti, odnosno bune se bez konkretnih argumenata, a nuklearni lobi podržava gradnju. No, stupanj subjektivnosti svakog stručnjaka raste razmjerno s njegovom stručnošću u određenom području i trebalo bi odgovoriti argumentima nuklernom lobiju.

• Ima i mišljenja da je gradnja nuklearke najisplativija na morskoj obali...
- Znam, Rogoznica. Ali neće se tamo graditi jer je premijer iz Dalmacije i to je njegova izborna jedinica. Već je očit trend da se sva industrija u Hrvatskoj povlači prema sjeveru.

• Kako gledate na projekt LNG terminala u Omišlju?
- Od osnivanja udruge, prihvaćamo da je plin najprihvatljivije rješenje, ako se priklonimo tezi da su fosilna goriva nužna. Podržavamo LNG terminal, ali je sporna mikrolokacija. Postoji studija obalne straže SAD-a Sandia koja definira zone rizika LNG terminala. Prema projektu upravo su u zoni najvišeg rizika opasna postrojenja klorne petrokemije PVC-a i VCM-a. Samo nekoliko kilometara dalje su terminal Janafa i rafinerija Urinj, a oni ne bi smjeli biti bliže od osam kilometara od naselja. Jedini interes smještanja LNG-a na toj lokaciji jest to da se vlasnici Dina Petrokemije još više obogate. Oni navodno imaju već potpisan predugovor s investitorima LNG terminala.

• I što ćete napraviti bude li Omišalj izabran kao lokacija za LNG terminal?
- Postavljat ćemo pitanja. Najprije ćemo pitati jesu li zadovoljene sigurnosne zone. Zbog replinifikacije dnevno bi se u Kvarner ispuštalo milijun kubika rashlađene vode i ako to nije ugrožavanje okoliša ne znam što jest. Plomin II s druge je strane najveća toplinska pritoka Jadrana i studija o zaštiti okoliša za Plomin je očajna. Na pitanje može li se grijanje Plomina kompenzirati s hlađenjem LNG-a treba odgovoriti i prijedlog župana Jakovčića ima smisla. Najbolje bi pak bilo graditi terminal dalje od obale (off shore terminali), kao što se gradi u Livornu ili Roviggu. Talijanska tvrtka koja gradi terminal u Livornu projektira ga u Rijeci, pa je glupo slušati argumente da takvi terminali ne postoje.

• Što je s idejom o kojoj se govorilo, a prema kojoj bi ekološke udruge trebale biti institucionalizirane kao partner kojega država i investitori pozivaju na raspravu o projektima?
- Imamo ideju osnivanja ekološkog instituta koji bi bio nezavisan i služio bi udrugama za zaštitu okoliša koje se umrežuju i na taj bi se način povezale. Svaka čast APO-u, ali to je tvrtka kći HEP-a i nikako ne može biti neovisna. Projekt ekološkog instituta za koji bi radili znanstvenici iz mnogih područja vodi Ranko Bon, predsjednik Udruge Motovun Eko grad, koji je svoju profesionalni karijeru završio kao profesor MIT-a u Bostonu.

• Bilo je riječi o apliciranju za sredstva EU koja bi udruzi Eko Kvarner pomogla u radu. O koliko novca je riječ?
- Nismo aplicirali za sredstva iz Europske unije. S jedne strane naš stav je da novac kvari ljude i ne želimo se dovesti u situaciju da nam netko daje novac i zauzvrat traži da bez buke pustimo neki projekt da prođe. S druge strane, da bismo aplicirali za neka sredstva moramo imati zaposlene u udruzi, a to ne želimo jer se ne želimo birokratizirati. To bi moglo naštetiti našem radu koji se temelji na motiviranosti pojedinaca.

• Jeste li zadovoljni pristupom informacijama, odnosno provođenjem Zakona o pravu na pristup informacijama i kako do informacija dolazite?
- Zakon o pravu na pristup informacijama češće se ne poštuje nego poštuje. Kad smo radili na projektu Družba Adria, jedan naš istomišljenik mi je javio da će me na jednom parkiralištu na određenom parkirnom mjestu čekati studija o zaštiti okoliša. Tamo me čekao CD, a ispostavilo se da je to parkirno mjesto bilo mrtvi kut za nadzornu kameru. Studiju smo na kraju dobili iz četiri izvora. S druge strane, investitori nam često sami daju informacije o svojim projektima, jer žele s nama konstruktivno razgovarati.

• Nezaobilazno je spomenuti Rockwool. Što će biti s tim projektom?
- Zaista ne znam. Koliko čujem Krešimir Macan vodi taj projekt s aspekta komunikacija i već su se pojavili zahtjevi radnika koji traže pravo na rad i plaće. Kampanja protiv tog projekta loše je vođena i ako tvornica proradi punim kapacitetom to će donijeti mnoge zdravstvene probleme ljudima koji tamo žive. Problem je u kupolastim pećima, instrumentaciji koja nije baždarena.

• Je li uopće moguće da ta tvornica ne proradi s obzirom na to da je riječ o najvećoj greenfield investiciji u nas?
- U demokratkim državama sve je moguće. Kad smo istupali protiv Rockwoola, čak sam bio optužen da sam premalo radikalan, ali ja mislim da ljudi koji su vodili prosvjed nisu to radili kako treba. Oni su tražili ponavljanje javne rasprave, a to nije moguće dobiti, a nisu tražili da Ekonerg koji je napravio neadekvatnu studiju utjecaja na okoliš izgubi licenciju. Nitko to nije tražio i danas se u Hrvatskoj 50-ak tvrtki bavi izradom ekoloških studija, a nitko ne preispituje njihovu kvalitetu.