Posljedica rezanja u Španjolskoj, Portugalu i Italiji bit će novi nemiri

Krhki i umjetni oporavak postignut kroz državno supstituiranje poslovnih subjekata očito je vrlo nesiguran. Stabilnost eura ne ovisi samo o sređivanju Grčke nego i o dovođenju deficita ostalih problematičnih u dogovorene okvire.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Biti premijer u razvijenoj zemlji Europe ovih je dana vjerojatno najnezahvalniji posao na svijetu. Kriv si jer ne režeš, kriv si jer bešćutno režeš. S druge strane, financijska su tržišta posebna vrsta životinje koja ne zna što bi, najprije ne vjeruju da država može vratiti dug, onda ne vjeruju da će gospodarski rast biti dovoljan kada ona pokušavaju uvjeriti da mogu vraćati dug. Jednostavno ne možeš biti u pravu. Ponukane hororom u grčkoj produkciji, noćnom morom koja ne prestaje proganjati ministre financija diljem nekoć ponosne Europe, mnoge su države počele zauzdavati proračunske deficite koji su zaprijetili guranjem elitnoga kluba, ne u drugu, nego u treću ligu. Situacija je tim gora što svaka vlada, razbacivala novac ili ga uzimala, vjerojatno nema šanse nakon izbora biti na vlasti tijekom duljeg razdoblja. Dobar je pokazatelj u tom smislu Britanija, no čini se da bi mogla slijediti i Španjolska kojoj prijete prijevremeni izbori. Vladajući socijalisti s izmučenim Joséom Luisom Zapaterom na čelu, u parlamenutu ovise o dobroj volji manjih regionalnih stranaka, koje će nesumnjivo, uslijed mogućih masovnih prosvjeda, krenuti u dodvoravanje narodu, što bi moglo značiti kraj vlade. Mnogi u Europi vjerojatno sada misle kako bi bilo bolje da su izgubili prošle izbore.

Posljednje ankete kažu da su Španjolci sasvim jasni u svojoj želji za prijevremenim izborima i drugom vladom, sve nakon što je postojeća socijalistička donijela paket mjera štednje, težak 15 milijardi eura, koji je u Parlamentu prošao s jednim jedinim glasom više, i to zahvaljujući apstiniranju stranke CiU. Cilj njihova paklenog paketića mjera je smanjiti deficit blizak grčkom, 11,2 posto prošle godine, na šest posto sljedeće. Jasno, za to nisu dobili potporu sindikata, trilateralni pregovori između vlade, poslodavaca i sindikata neslavno su propali, pa je sudbina španjolskih banaka i McDonald’s restorana nesigurna do daljnjega.

S bogatima - nježno
Usprkos prilično sudbonosnoj situaciji, svi još vrlo nježno plešu oko onih potkoženijih u društvu. Grci su nevoljko i tek nakon bijesa na ulicama odlučili podijeliti teret s bogatima, a slična taktičnost i usplahirenost prati Španjolce, koji se vrlo samozatajno odnose prema tajnovitom porezu na one najbogatije. Nešto se šuška, bit će ovih dana, ali nitko se još nije ni usudio jasno i glasno reći o čemu je riječ. Jedino što se zna već sada jest privremenost mogućeg poreza no s druge strane Vlada nije bila tako plaha u reckanju po javnoj upravi, zahvalnom mjestu za štednju, i dizanju PDV-a, što pogađa sve građane.
Sve to, pak, uspjelo je uvjeriti kuće za kreditni rejting, Fitch preciznije, da Španjolska možda neće propasti, ali ih nije uvjerilo da će gospodarski rast i aktivnost biti dovoljno veliki za zadržavanje postojećega kreditnog rejtinga. On je stoga smanjen, baš kao i portugalski dva mjeseca prije toga. Portugalu je rejting srezan potkraj ožujka, mjere štednje donesene su u prvoj polovini svibnja. Njihovim mjerama krizni porez u Hrvatskoj je bio čista avangarda s obzirom na to da su ga i oni uveli na plaće i kompanije. Zadatak portugalskog premijera Joséa Socratesa, nešto je lakši nego kolegi mu u susjedstvu, on mora 9,4 posto deficita srezati u dvije godine na sedam ove, i 4,6 sljedeće, odnosno smanjiti proračun za 11 milijardi eura u sljedeće četiri godine. Porezi su dignuti 2,5 postotna boda za kompanije (korporativni porez), PDV za jedan posto i 1,5 posto za plaće, ali i on bi se teško mogao održati se na vlasti s obzirom na to da je na čelu manjinske socijalističke vlade.

Na meti javna uprava
Tamo negdje sa Španjolskom našla se i Italija, jedna od zemalja koju se navodi u kontekstu problematičnih financija. Talijani su također potkraj svibnja donijeli paket mjera štednje vrijedan impresivnih 24 milijarde eura, na razdoblje od dvije godine, kroz rebalans proračuna, a sve kako bi baš kao i svi ostali, uvjerili tržišta u svoju sposobnost servisiranja najvišega javnog duga u Europi. Diljem svijeta poznati premijer Silvio Berlusconi, u skladu sa svojom uobičajenom politikom, nije niti u natruhama dao naslutiti kako misli nešto uzimati bogatima. Javni se sektor reže, produljuje se rok za mirovinu ženama, smanjuje zapošljavanje novih kadrova u državnoj upravi, režu se plaće dužnosnicima i zastupnicima za deset posto (prije bijesa javnosti bilo je pet posto), stisnut će se porezne muljatore, ali i lažne invalide. Talijani bi deficit od 5,3 sveli na tri posto u 2012. Uglavnom klasika po cijeloj Europi. Nova britanska Vlada, pod vodstvom konzervativca Davida Camerona, priprema rebalans prema kojem će rupu od 156 milijardi funti (11,2 posto) pokušati smanjiti za nekih šest milijardi, što djeluje kao kap u moru, ali je korak u pravom smjeru. Iako se još ne znaju detalji rebalansa planiranog za 22. lipnja, najavljenih šest milijardi iznos je koji se smatra realnom mogućnošću.

Francuska razmišlja
Ne čudi toliko za sve navedene zemlje, jer se s tim imenima već mjesecima svi igraju, no zabrinjavajuće je da bi se i Francuska mogla pridružiti zemljama čiji će se inače uzoriti AAA kreditni rejting možda smanjiti. Kao i u slučaju svi drugih zemalja i oni se igraju s idejom rezanja u velikom opsegu, ali izgleda da zapravo čekaju konačnu potvrdu tržišta, čitaj kreditnih agencija, da krenu u pospremanje. Razlog njihove zabrinutosti, osim načelnog straha svih zemalja da bi snižavanjem rejtinga moglo poskupjeti daljnje posuđivanje, ima i konkretan povod - njihove prognoze rasta malo su preoptimistične, a potrebno je naći nemalih 100 milijardi eura ušteda kako bi se deficit od osam posto srezao na propisanih tri posto. U eurozoni, ispada, nitko zapravo ne poštuje pravila, iako neki vole svisoka čitati lekcije drugima.
Krhki i umjetni oporavak postignut kroz državno supstituiranje poslovnih subjekata očito je vrlo nesiguran. Novac koji je niz godina nerealno napuhavan uporno se pokušava nadoknaditi, ali to sasvim očito neće biti tako lako kao što su neki mislili. Sve zemlje, gotovo bez iznimke, zadužene su do grla, a ekonomije još ne uspijevaju amortizirati stvorene proračunske minuse. Oporavak je stoga, na staklenim nogama do daljnjega.