Samo žene na vodećim položajima mogu ekonomiju vući naprijed

Jedini način da držite korak s promjenama jest da slušate ljude koji su tamo gdje se posao odvija. Jedan od načina na koji to možete učiniti jest da izbacite sve muške šefove i postavite ženske. Žene su uglavnom mnogo bolji ‘slušači’. Muškarci genetski nisu takvi

Razgovarale: Dragana Radusinović i Tatjana Brebrić

Tom Peters, jedan od najcjenjenijih američkih stručnjaka za menadžment, koautor najprodavanije poslovne knjige In Searsh of Exellence (U potrazi za savršenstvom) 5. lipnja dolazi u Zagreb na Adria Business Forum na kojem će govoriti o liderstvu i promjenama potrebnima za premošćivanje jaza između razvijenih zemalja i onih u tranziciji. U ekskluzivnom intervjuu za Lider Peters obrazlaže svoja stajališta i način na koji promatra globalni biznis.

• Dolazite na Adria Business forum i glavni ste govornik. S kojim tezama ćete početi izlaganje na forumu?
- Možda će vas iznenaditi, ali moja je glavna teza da nema mnogo toga novog. Govorit ću o biti liderstva, a ona nije mnogo drugačija nego što je bila prije stotinu ili tisuću godina. Esencija liderstva jednaka je bilo da je riječ o državi, ili o projektu na kojemu radi petero ljudi. Dok mi razgovaramo, Amerikanci su vrlo uključeni u nadolazeće predsjedničke izbore. Gledati Hillary i Billa Clintona kako se pokušavaju zadržati na vlasti jednako je, iako nema toliko smrti, kao i gledati Roberta Mugabea, predsjednika Zimbabwea, kako se pokušava zadržati na vlasti. Ljudi na pozicijama moći i liderstva vječna su tema i jedan od sadržaja o kojima volim s ljudima razgovarati. S jedne strane trebamo prigrliti internet i globalizaciju, ali jednako je tako važno održavati dobre odnose s nekim u Zagrebu, Šangaju ili Chichagu kao što je to uvijek bilo. Ako pokažem dozu kulturne osjetljivosti to je dobra stvar, kao što je uvijek i bila, a ako sam neosjetljiv, to je loše, a i to je uvijek tako bilo.

• Jedna od glavnih tema Foruma jest premošćivanje jaza između razvijenih i zemalja u tranziciji. Koji su prvi potezi za premošćivanje tog jaza?
- Prije nekoliko tjedana bio sam u Južnoafričkoj Republici, u Johanesburgu, i mislim da su djeca, odnosno nova generacija, ono što uvijek premošćuje jaz. Došao sam tamo održati predavanje poslovnim liderima, a proveo sam dva od tri dana družeći se sa studentima umjesto s poslovnim ljudima, jer sam zainteresiraniji za lidere u generaciji svoje djece i 21-godišnjake nego za menadžere u 50-ima. Naši najveći snovi i nade ovise o sljedećoj generaciji.

• Voljeli biste u publici vidjeti mnogo mladih ljudi, u 20-im godinama?
- Apsolutno. Jer oni će biti istinski globalni, nije bitno jesu li Hrvati, Amerikanci ili nešto treće. Imamo novu ekonomiju i nove tehnologije. Naši sedmogodišnjaci i 25-godišnjaci uistinu trebaju naučiti živjeti zajedno na načine koji su u prošlosti bili nezamislivi.

• Kako je nastala knjiga U potrazi za savršenstvom i njenih osam principa?
- Amerikanci su izašli iz Drugog svjetskog rata s mnogo manje ljudskih i materijalnih šteta nego gotovo itko na svijetu. Bili smo dominantna ekonomija i izvan konkurencije. Rad na In search of excellence počeo je negdje oko 1978., a u to vrijeme prvi put od Drugoga svjetskog rata Amerikanci su bili izloženi vrlo izravnom ekonomskom izazovu Japanaca u važnim industrijama kao što su čelik i automobilska industrija. Japanci nisu bili uspješni zato što su imali mudru strategiju, nego zato što su proizvodili izuzetno kvalitetne automobile.

U američkim poslovnim školama u to vrijeme naglasak je bio na radu na strategijama, a ne na ljudima, ili na kupcima ili na proizvodu. I kad me pitate o čemu ću pričati, rekao sam da je liderstvo danas ono što je oduvijek bilo - posvećivanje pažnje ljudima, kvaliteti i kupcima, odnosno korisnicima, slušanje ljudi koji izrađuju automobile, ljudi koji će ih kupovati - sve je to jednako važno i danas. Indijci su tu na jako dobrom putu jer izrađuju dobre jeftine automobile, a to je ključ svega. Zbog toga smo Robert Waterman i ja napisali knjigu o stvarima o kojima se tada nije govorilo niti na poslovnim školama niti u sobama za sastanke. Rekli smo da je riječ o ljudima, o kupcima, o kvaliteti, a nije bitno koliko ste pametni ako ljudi nisu na vašoj strani.

• U knjizi kažete da menadžeri ne bi trebali upravljati samo prema brojevima i da to ne bi trebali niti pokušavati. Koliko se menadžer može osloniti na svoj ‘osjećaj’?
- Nikad nismo rekli da ne treba misliti na brojke, ali rekli smo da treba imati dobar proizvod ako se želi da brojevi budu dobri. Ako želite napraviti dobar proizvod, morate staviti ljude na prvo mjesto. Upravljam malim tvrtkama i uvjeravam vas da sam izuzetno zainteresiran za brojeve, ali razlika je u tome što ja znam da brojevi dolaze od ljudi. Postoji apsolutni zahtjev u mom malom poduzeću, čak i veći nego u nekoj velikoj tvrtki, da se poštuje budžet i da se radi sve kako bi se ostalo unutar tog budžeta i da se taj budžet sreže ako ne funkcionira. Brojevi su nevjerojatno važni, ali nisu na prvom mjestu. Na kraju morate učiniti ono što vam se čini ispravno.

• Poznati ste po kritiziranju nedostatka ambicije, energije i strasti. Menadžeri u Hrvatskoj vrlo brzo gube te osobine. Što biste im savjetovali, kako da ih zadrže, kako da ih ne izgube ?
- To je jako teško pitanje i odgovor ne može biti jednostavan. Nisam siguran da bih se složio s vašom teorijom. Zapamtite da smo u knjizi In Search of Excellence rekli kako mnoge kompanije nemaju energije, ali neke od njih imaju. Ne vjerujem ni minute da se svaki menadžer u Hrvatskoj doslovno nasmrt dosađuje i da je nemotiviran. Vjerujem da biste voljeli imati više poduzetničke energije, ali to bi htjeli i u Japanu, i u Velikoj Britaniji i u Francuskoj. Ali vjerujem da je u ljudskoj prirodi imati poduzetničkog duha i energije. Prije dvije godine Nobelovu nagradu za mir dobio je Muhamed Unis iz Bangladeša koji je izmislio koncept mikrokreditiranja. A jedan od njegovih meni najdražih navoda glasi: 'Svi smo mi bili poduzetnici prije nekoliko stotina godina, prije nego što je izmišljena tvornica.’ Ne postoji ljudsko biće bez poduzetničkog duha. Tajna je u poticanju ljudi, a kad je riječ o poticanju ekonomije odgovor leži u djeci.

• Hrvatska je poznata po velikim sportskim uspjesima, medaljama sa svjetskih prvenstava i olimpijskih igara. Često se tvrdi da su uspjesi u sportu i biznisu povezani. Međutim, Hrvatska ipak nema nijednu kompaniju među prvih 100 u svijetu...
- Nemojmo se toliko uzbuđivati oko velikih tvrtki! Tko je prvi izvoznik svijeta? Nije SAD, nije Japan, a nije ni Kina, nego Njemačka. A odakle dolaze taj rast i izvoz? Od Siemensa ili Deutsche Banka? Ne. Dolaze od tvrtki srednje veličine, a to su energične, vrlo fokusirane tvrtke, utemeljene na tehnologiji, relativno male, a nekad i vrlo male tvrtke koje su uložile u proizvode koje svijet želi. Mislim da je prava katastrofa kad neka država kaže da želi kompaniju poput Shella ili Deutsche Banka. To je jednostavno pogrešno. Velike kompanije ne daju dobre rezultate. Kinesko čudo nisu velike državne tvrtke, već male poduzetničke tvrtke, u tekstilu ili visokoj tehnologiji. To što nemate mnogo velikih tvrtki golema je prednost, a ne nedostatak. Pogledajte Irsku koja je prema mnogim mjerilima ekonomija s najboljim rezultatima u Europi. Imenujte jednu veliku irsku kompaniju! Ja ne mogu.

• Tvrdite da su komunikacije bitne za izvrsnost - je li moguće da je u tome naš problem? Koji su vaši savjeti, kako srušiti barijeru između zaposlenika i šefa?
- Živio sam u Silicijskoj dolini 35 godina, a najbolji način za rušenje barijera jest intenzivna konkurencija. Ona vas tjera na brze reakcije, a brzo reagirati ne možete ako morate čekati odobrenje šefa. Nadam se da će na srednji i dugi rok pritisak biti toliko jak da šefovi neće imati izbora, a upravo se to dogodilo u Silicijskoj dolini. Jedan dan je Yahoo, sljedeći dan već je to Google. Jedini način da držite korak s promjenama jest da slušate ljude koji su tamo gdje se posao odvija. Ne znam kako naučiti hrvatskog, američkog ili njemačkog šefa da odjednom počne slušati. Jedan od načina na koji to možete učiniti, a o tome ću govoriti i u sklopu svog izlaganja, jest da izbacite sve muške šefove i postavite ženske. Žene su uglavnom mnogo bolji ‘slušači’. Muškarci genetski nisu takvi.

• Zar zbog toga ženski potencijal za stvaranje profita nije dovoljno iskorišten? Jer znaju bolje slušati?
- To je jedan od mnogih činitelja. Mislim da su žene instinktivne graditeljice timova, a da su muškarci, još od vremena kad smo mi dečki bili zajedno u špilji, natjecateljski raspoloženi. Ali u smislu da ja želim biti bolji od muškarca preko puta mene, a ne to da moj tim treba biti bolji.

• Što očekujete od žena u biznisu?
- U Americi žene još imaju problema pri promaknuću na najviše položaje u stvarno velikim tvrtkama. Dobra je vijest da u posljednjih 20 godina žene sve više pokreću vlastite tvrtke i banke konačno shvaćaju da se žene mnogo više isplati kreditirati nego što je to ikad bio slučaj s muškarcima. SAD ima 12 milijuna tvrtki koje su pokrenule žene. Žene pokreću tvrtke pet puta češće od muškaraca. Da se vratim na Unisa i mikrokreditiranje. On nije imao nikakve spolne predrasude u muslimanskoj zemlji. Ali otkrio je da će muškarac taj mali kredit potrošiti na piće, dok će se žene koje su dobile kredit usredotočiti na zajednicu i djecu te na pokretanje malog posla. Stoga njegova banka u Bangladešu i u svijetu 90 posto zajmova daje ženama. Ne zato što bi mislio da je to društveno pozitivna stvar, nego zato što se pokazalo da žene bolje pokreću i održavaju poslove. Čim se više žena nađe na položajima moći, to će ekonomija biti bolja.

• Koliko vremena lideri na Zapadu provode učeći i zašto je to važno?
- Živim u ruralnom dijelu Amerike, na farmi, a najbolji farmeri u posljednjih tisuću godina su oni koji su učili o gnojivima, o metodama uzgoja, učili su od najboljih farmera kako uzgajati krave. Ideja da odjednom svi moraju učiti nije ni približno nova. Najbolji farmeri, kovači i trgovci u Zagrebu ili u mom malom gradiću u Vermontu bili su oni koji su učili. Ljuti me kad ljudi kažu da moramo imati organizaciju koja uči. Moj prvi susjed, proizvođač mlijeka, čita časopise o poljoprivredi i svaki dan pokušava naučiti nešto novo.

• U Hrvatskoj je na snazi mentalitet koji će vaše izlaganje možda doživjeti kao govor s visine. Kako reagirate na provokativnu publiku?
- To me oduševljava, jer ako se ljudi sa mnom slažu bez ostatka, ja im ne vjerujem. Ne slažu se sa mnom niti u 80 posto slučajeva u SAD-u. Zainteresiran sam gotovo ekskluzivno za 20 posto ljudi koji se žele promijeniti. Budućnost Hrvatske su djeca i 15 do 25 posto ljudi koji su voljni promijeniti se. Kina nije promijenila državno upravljane kompanije, nego je ljudima rečeno da pokrenu svoje kompanije. Prema ljudima koji se opiru promjenama bit ću pristojan, ali oni me ne zanimaju. Nisam propovjednik koji uđe u prepunu dvoranu i misli da može promijeniti život. Moj ego nije tako velik. Ako 25 ljudi iz dvorane izađe uzbuđeno, smatrat ću da je dan bio nevjerojatno uspješan. A ako 50 ljudi izađe iz dvorane misleći da sam idiot, bit ću oduševljen, jer nisam toliko glup da bih vjerovao kako mogu promijeniti njihovo mišljenje u jednom danu.

• Možete li objasniti pojam ‘upravljanja kroz lutanje naokolo’?
- Jednostavno pod time mislim da lider ništa ne može voditi iz svog ureda. To je termin koji smo otkrili u Hawlett-Packardu još 1977. godine a, ponavljam, ni to nije nova ideja. Vojskovođa koji je bio uspješan prije tisuću godina jahao je u prvim redovima i nadahnjivao vojnike, dok su neuspješni vojskovođe bili okruženi svojim časnicima i jeli iz finog porculanskog posuđa dok su vojnici ginuli nekoliko kilometara dalje. Najuspješniji general u američkoj povijesti bio je general Grant iz Građanskog rata, a on je uvijek bio na konju, nikad nije putovao sa svojim časnicima i bio je konstantna inspiracija svojim vojnicima. Ono što je vrijedilo za njega tada danas vrijedi za mali ili srednji biznis ili vojsku.

• Možda poistovjećuju kontrolu s moći?
- To je složeno pitanje. Djelomično je stvar i u tome što nisu vrlo sigurni u sebe, a ako niste sigurni u sebe, onda vas izbezumljuje ideja da nekome prepustite kontrolu. Ironično, u Drugom svjetskom ratu, njemačka vojska je bila mnogo učinkovitija u vezi s tim pitanjima nego britanska ili američka. Zadivljuće je to da su Nijemci, iako ih svi percipiramo kao vrlo stroge, zapravo imali mnogo više povjerenja u svoje niže časnike. Američka i britanska vojska su mnogo više polagale na hijerarhiju. Nijemci su izgubili i počinili neviđene zločine, ali kad je riječ o efikasnosti vojnika, bili su bolji od nas.

• Koja su vaša očekivanja od Adria Business Foruma u Zagrebu?
- Moja očekivanja su ista kao što su bila za bilo koji drugi forum, jer ljudi su svugdje isti pa zato očekujem da ću se vrlo dobro provesti i da će se desiti ono što ste rekli, naime, da će neki ljudi biti ljuti a drugi neće. Nemam nikakav drugi razlog da se sa svojih 65 godina još bavim tim poslom osim što istinski uživam u druženju s ljudima.