Udvostručenje izvoza važnije od datuma pristupanja EU

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Sanader, Račan, Čačić ili neki četvrti premijer morao bi na početku mandata obećati da će nakon četiri godine mandata prepoloviti robni deficit Hrvatske u odnosu na svijet

'Zašto vi, poštovani gospodine Šajatoviću, niste u svojem članku dali nekoliko smjernica kako nešto riješiti, a ne konstatirati konstatirano. No intelektualci su valjda takvi, vole apstraktnost, teoriju. Malo me to ljuti, pogotovo jer sam student ekonomije...'

To je dio poruke koju sam našao u Liderovu internetskom izdanju uz prošlotjednu kolumnu u kojoj sam se bavio novim HNB-ovim mjerama. Jedna od teza bila je da bi ekonomisti iz Središnje banke trebali Vladi ponuditi ekonomsku strategiju kad već tvrde da su monetarne mjere za suzbijanje rasta vanjskoga duga i deficita razmjene sa svijetom uglavnom iscrpljene i da je potez na Vladi.

Istina, na ograničenom prostoru nisam ulazio u to što smatram rješenjem za hrvatsku ekonomiju. Čini mi se da je to, kad bi se uzelo svih 60-ak kolumni od početka Liderova izlaženja do danas, očito. Ali ako mi mladi, nažalost anonimni, kolega s ekonomskog fakulteta dobronamjerno predbacuje 'intelektualnu apstraktnost', onda možda doista nije jasno za što se zalažem.

Možda će mladom kolegi opet izgledati kao opće mjesto, ali bitno je rješenje postojećih neravnoteža i preduvjet poboljšanja životnoga standarda, na što se tako vole pozivati političari, stopa rasta BDP-a viša od šest posto. Da bi se to ostvarilo, jedini je način - dramatično povećanje hrvatskog izvoza. A da bi se to dogodilo, ekonomsku politiku treba prilagoditi ostvarenju tog cilja! Pa i po cijenu neizbježnih žrtava u dijelu gospodarstva.

Da bi se ostvarilo dramatično povećanje hrvatskog izvoza, nije dovoljno pustiti ministarstvima da svako radi svoj posao. Na čelo tzv. izvozne ofenzive, koja se najavljuje već godinu dana, a čini se da će biti još jedan mlaki pokušaj, mora stati premijer. Umjesto da se svakom prilikom koristi da bi poručio kako je 'ulazak u EU naš prioritet', prvi čovjek hrvatske Vlade morao bi okrenuti ploču i uzeti izvoz kao mantru.

Postoji i dobar način da se sâm na to natjera. Sanader, Račan, Čačić ili netko četvrti morao bi na početku mandata iznijeti brojčane ciljeve vezane uz izvoz koje jamči ostvariti u sljedeće četiri godine - bilo da je to obećanje kako će pokrivenost uvoza izvozom s današnjih zastrašujuće niskih i dugoročno neodrživih 47,7 posto podignuti na, primjerice, 60 posto ili da stavi potpis na ostvarenje cilja da će za četiri godine prepoloviti deficit u razmjeni roba sa svijetom. Naravno, nužno je i obećanje da će se to čudo ostvariti uz spuštanje udjela inozemnoga duga u BDP-u na, recimo, 75 posto (molim cijenjenoga kolegu s ekonomije da brojke uzme samo kao ilustraciju, jer za stvarnu računicu ipak treba angažirati profesionalne makroekonomiste!).

Da bi se dogodio takav veliki pomak, premijer bi morao natjerati svojega ministra financija da temeljito restrukturira trošenje državnog novca. Stanje jest alarmantno i zato bi trebalo uvelike smanjiti sredstva za infrastrukturna ulaganja i na mudar ih način preusmjeriti u poticanje izvoza. Sad će netko reći da to nije u skladu s pravilima EU, ali, da se uvijek slušala međunarodna zajednica, bi li Hrvatska bila samostalna država?

Premijer bi se bar jedanput na tjedan morao sastati s nekim izvoznikom, a u medijima bi se morala voditi kampanja (akciju 'Kupujmo hrvatsko' morala bi zamijeniti kampanja 'Izvozimo hrvatsko'). Predsjednik Vlade morao bi pronaći i nekoliko krupnih krivaca za korupciju u državnom aparatu te napraviti rusvaj u diplomaciji, kojoj bi konkretni ekonomski zadaci morali postati prioritet. Naravno, uz te prioritetne zadatke Vlada bi morala nastaviti s približavanjem Hrvatske EU, održavati određenu makroekonomsku stabilnost i sve ono što je već moralo postati rutinom u državnom aparatu.

Zašto toliko inzistiranje na izvozu? Hrvatska je premala kako bismo mi sami a da se ne zadužujemo stvarali toliko dodane vrijednosti da bi sinergija dovela do razvoja. Tek u utakmici sa svijetom potvrđuje se sposobnost neke nacionalne ekonomije. Važna je obrambena utakmica, ali tko se bude godinama samo branio, na kraju će ipak s terena otići poražen. Tko nije u ligi prvaka, zapravo i ne postoji.

 Kraj