Zbog najmanje 40 zaposlenih male tvrtke ostale bi bez dobrih poslova

Kad bi takav pravilnik bio na snazi u Njemačkoj, 50-ak posto njemačkog tržišta ne bi bilo licencirano za izvođenje radova u graditeljstvu. Srećom, njegova je primjena odgođena za sljedeću godinu

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Donesen s najboljom namjerom, bar deklarativno, da uvede reda u graditeljstvo, kojim se još donedavno mogao baviti bilo tko i u kojem postoje 'tvrtke fikusi' koje služe samo kao poštanski pretinci i pokriće nekim moćnicima da dobiju velike poslove i nakon toga ih 'preraspodijele', Pravilnik o licenciranju ne prestaje izazivati komentare pokazujući, kako vrijeme odmiče, da su mu mnoge stavke dubiozne. Posebno je upitan broj radnika i njihova stručnost, što je jedan od uvjeta za dobivanje licencije. Drugim riječima, ili nemamo nikakvu regulativu ili u svakom slučaju pretjeramo. Pitanje je samo je li to s namjerom ili tek iz pukog neznanja.

Naime, prema Pravilniku o licenciranju dva su parametra za pristup poslovima, odnosno dobivanju suglasnosti za bavljenje djelatnostima gradnje: prvi je broj zaposlenih na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu određenog stupnja obrazovanja (uvjet stručne osposobljenosti i broja radnika), a drugi tehnička opremljenost. Najzahtjevnije poslove (I. građevine skupine) mogu ugovarati tvrtke s najmanje 500 zaposlenika i omjerom jedan inženjer na 62,5 radnika. Najmanje zahtjevne poslove za koje se vrši licenciranje mogu ugovarati tvrtke s najmanje 40 zaposlenika i omjerom jedan inženjer na 20 radnika. To znači da su zahtjevi niži što je više zaposlenih, u konačnici je riječ o više nego trostrukoj razlici, što dalje, pak, znači i davanje prednosti kvantiteti nad kvalitetom.

To ne traže ni Nijemci

Prema Pravilniku, da bi se dobilo suglasnost za najjednostavnije građevine (IV. grupa), tvrtka mora imati najmanje 40 zaposlenika, što znači da sve ispod toga broja ni u kojem slučaju ne mogu raditi, odnosno dobiti suglasnost za bilo što osim nekih poslova u gradnji, primjerice samo poslove bojenja. U tom slučaju, odnosno za pojedine radove na građevinama I., II., III. i IV. skupine traži se minumum od tri za dio, odnosno deset za cjelinu takvih radova zaposlenika. Kad bi takav pravilnik bio na snazi u Njemačkoj, 50-ak posto njemačkog tržišta ne bi bilo licencirano za izvođenje radova u graditeljstvu. Ipak, takva njemačka baza proizvodi vodeće svjetske tvrtke u građevinarstvu.

Najveća njemačka firma Hochtief imala je 2002. više od 33 tisuće zaposlenih i zauzimala je peto mjesto na svijetu prema kriteriju ukupnog prihoda. Istodobno je najveća hrvatska građevinska tvrtka imala najviše dvije tisuće radnika. Prosječna hrvatska građevinska tvrtka tada je imala 13, a njemačka 14,5 zaposlenih. Pristup tržištu u Njemačkoj jednak je za sve registrirane subjekte koji ispunjavaju svoje porezne obveze. Teško je povjerovati kako je opći interes da sve poslove dobiju jedino veliki, a da svi ostali očekuju mrvice, ako uopće mrvice i dobiju, ili će 'veliki' manje ili više javno deklarirati da će angažirati dodatnu radnu snagu ne preko kooperanata, nego isključivo sa zavoda biroa za nezaposlene ili uz pomoć iznajmljivača radne snage.

Kako dobiti tesara

Pravilnik osim toga određuje i broj radnika određene struke koje pojedina tvrtka mora zaposliti na neodređeno radno vrijeme s punim radnim vremenom da bi mogla obavljati pojedine vrste radova. Tako graditeljska tvrtka s više od 500 zaposlenih mora imati 30 tesara, tvrtka s više od 300 zaposlenih 20 tesara, ona s više od 120 zaposlenika osam, a tvrtka s više od 40 zaposlenih četiri tesara. Da bi se licencirala jedna tvrtka iz svake navedene skupine, potrebna su, dakle, 62 tesara (koji su samo jedan od potrebnih stručnih profila). Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u Hrvatskoj su školske godine 2001./2002. obrazovana 33 tesara, a treba uzeti u obzir da su neki nastavili školovanje, neki se odlučili za rad u drugim strukama, neki možda ne žele raditi, neki..., što znači da se mora računati s mnogo manjim brojem od navedenoga. Hrvatske građevinske tvrtke trebaju, naime, oko tisuću tesara, dakle 30 srednjoškolskih naraštaja cijele Hrvatske. To znači da će 40-ak većih uspjeti naći potrebne tesare, a ostalima, mahom manji, neće moći pomoći ni radnici iz drugih zemalja. Tako veliki broj 'malih', neovisno o kvaliteti, neće dobiti suglasnost.

Broje se samo oni na neodređeno vrijeme

Pravilnik prepoznaje kao pogodne za prebrojavanje samo zaposlenike na neodređeno, puno radno vrijeme, kao da je radne snage u ponudi veoma mnogo, a pravo je stanje nedostatak radnika za niz poslova u građevinarstvu. U Hrvatskoj legalno rade sezonci i radnici iz drugih zemalja koji u sklopu godišnjih kvota dobivaju boravak na određeno vrijeme (jedna godina), pa zbog ograničena boravka uopće ne mogu biti zaposleni na neodređeno vrijeme. Očito je da Pravilnik ne uzima kao polazišnu točku realno stanje na tržištu radne snage. Svrha uvođenja suglasnosti iz Pravilnika (kao što je deklarirano) jest unaprjeđenje pružanja usluga izvođenja radova povećanjem kvalitete pružanja usluge građenja.

 No, riječ 'kvaliteta' u Pravilniku se nijedanput ne spominje, a zaštita na radu samo dvaput. Nadalje, Pravilnik se ne iscrpljuje i ne bavi pitanjima certifikata ISO, bankovnim jamstvima, brojem računala/licencija stručnog softvera po zaposleniku, fluktuacijom radne snage, zaštitom na radu, mjerenjem kvaliteta izvedenih radova, brojem sporova nakon izvedenih radova, brojem sporova nezadovoljnih zaposlenika... Sve probleme hrvatskoga građevinarstva rješava brojenjem do 500 zaposlenika koji ne postoje na tržištu. Srećom, jer je primjena odgođena za sljedeću godinu, ima dovoljno vremena da se sve provjeri i da se donese novi ili izmijeni postojeći Pravilnik koji će u prvi plan staviti samo kvalitetu, i koji je neće automatski izjednačiti s brojem zaposlenika, i to upravo zaposlenih na neodređeno, puno radno vrijeme.