Umjesto da se ozbiljnije poveže sa stranim fakultetima, Hrvatska je rascjepkala visoko školstvo. Dok mladi Amerikanci putuju s kraja na kraj kontinenta za željenim obrazovanjem, u Hrvatskoj su fakulteti i veleučilišta nicali kao gljive poslije kiše – visokoškolska nastava održava se u čak 44 grada
Prošle subote u Zagrebu je promovirano novih 299 doktora znanosti i umjetnosti. Najvišu akademsku titulu, prema popisu stanovništva iz 2021., u Hrvatskoj je steklo 16.879 osoba (od kojih je 54 posto, 9062, živjelo u Zagrebu). U međuvremenu smo dobili bar 2500 novih doktora, a neki su i preminuli. Kako god, Hrvatska prema podacima iz 2021. ima 422 doktora znanosti na 100.000 stanovnika; danas taj broj može biti samo nešto veći. Malo ili mnogo? Kako se uzme.
Vojska doktora ne jamči pobjedu
Hrvatska je u ‘gornjem domu‘ EU-a prema tom kriteriju. Vodeći je Luksemburg (833), a slijede Estonija (615), Irska (588), Finska (545), Slovenija (476) i Hrvatska. Te države različitog su stupnja ekonomskog razvoja, zemljopisnog položaja, kulturnog i povijesnog nasljeđa. Jedini je zajednički nazivnik što su sve među najmanjima prema broju stanovnika. S druge strane, ni jedna od pet najmnogoljudnijih europskih država nema više od 154 doktora znanosti na 100.000 stanovnika (koliko ima Njemačka). Iako te podatke treba uzeti s rezervom jer se temelje na procjenama i statistika po državama nije ujednačena, trendovi se mogu iščitati.
Samo prošle godine u Hrvatskoj je obranjeno 806 doktorata. Taj broj u porastu je od 2020. jer je pandemija zaustavila i doktorske studije. Inače, od ulaska u EU Hrvatska je (zaključno s 2023.) dobila 8197 novih doktora znanosti.
Ti podaci navode na zaključak o odličnim rezultatima u istraživanju i razvoju (research and development – R&D). Jer, tko će istraživati ako ne doktori znanosti. Međutim, u Hrvatskoj se u R&D ulaže samo 1,43 posto BDP-a, što je ispod europskog prosjeka od 2,3 posto. Najviše se ulaže u Švedskoj (3,3 posto BDP-a), Austriji (3,2 posto), Njemačkoj i Danskoj (po 3,1 posto) te Finskoj (2,9 posto) i Belgiji (2,6 posto). Rang-lista izdvajanja za R&D u velikoj mjeri prati razvijenost država i njihov BDP po stanovniku. Dakle, velike vojske doktora i doktoranada ne jamče pobjedu u istraživanju i razvoju.
U krugu od 60 km 18 fakultetskih gradova
Samo pet država ulaže u R&D više od europskog prosjeka od 2,3 posto BDP-a (a na tom je prosjeku još šesta država, Nizozemska). Ostatak (čak 21 država) ulaže manje od tog prosjeka. Situacija je utoliko dramatičnija za EU jer glavni konkurenti ulažu više: SAD je jedan od globalnih predvodnika s ulaganjem u R&D od 3,4 posto BDP-a, Japan ulaže 3,2 posto, a Kina 2,4 posto BDP-a. Ne smije se pritom zaboraviti Izrael, koji je poznat po snažnom inovacijskom ekosustavu, posebno u tehnologiji, i ulaže u R&D rekordnih 4,9 posto BDP-a; slijedi ga Južna Koreja, čije se ulaganje od 4,6 posto BDP-a itekako dobro vidi u autoindustriji.
Na temelju tih podataka o velikima i malima, razvijenima i manje razvijenima bilo bi logično da se domaće visoko školstvo više povezuje sa stranim fakultetima, posebno onima koji su najbliže (u Sloveniji, Austriji, Italiji…). Umjesto toga mala Hrvatska dodatno je rascjepkala visoko školstvo. Dok mladi Amerikanci putuju s kraja na kraj kontinenta za željenim obrazovanjem, u Hrvatskoj su fakulteti i veleučilišta nicali kao gljive poslije kiše. Visokoškolska nastava ne održava se samo u dvadeset županijskih središta nego u još 24 grada, što znači da Hrvatska ima čak 44 grada s fakultetima i veleučilištima. Samo na području sjeverozapadne Hrvatske, u radijusu od 60-ak kilometara, čak je osamnaest gradova u kojima su sjedišta ili ispostave fakulteta i veleučilišta.
Novokomponirane ustanove
Osim Zagreba sa 809 akreditiranih studijskih programa, grad s visokoškolskom tradicijom je i Varaždin (42 programa), a tradiciju imaju Sisak s metalurgijom (danas osam programa) i Križevci s poljoprivredom (tri). Ostale su visokoškolske ustanove oko Zagreba novokomponirane: Karlovac, Koprivnica i Zaprešić imaju jedanaest programa, Velika Gorica devet, Čakovec osam, Bjelovar, Ivanić-Grad i Krapina po četiri, Krapina i Petrinja po tri, a po jedan studijski program imaju i Đurđevac, Kutina, Pregrada, Sveta Nedjelja te Zabok. Tomu treba dodati fakultetsku gustoću u Istri, koja osim Pule ima još tri grada s visokoškolskim programima (Pazin, Poreč i Umag), te u Virovitičko-podravskoj županiji (Virovitica, Orahovica i Slatina).
Ne treba posebno naglašavati koliko Hrvatska troši na tako rascjepkan visokoškolski sustav. Osim toga, ni doktorati nisu jeftini, bez obzira na to financira li ih poslodavac (47 posto), doktorandi sami (37 posto) ili država (12 posto). Čini se da prevelik dio R&D-ja trošimo na ‘proizvodnju‘ istraživača koji onda u cjelini ili nemaju sredstva ili volje za ozbiljnija istraživanja (što, naravno, ne vrijedi za sve). Drugim riječima, ulažemo u proizvodnju (znanstvene) ‘sirovine‘, a proizvode s dodanom vrijednošću uvozimo.