Plaće 'na ruke': otvorena tajna hrvatskog sporta

Gotovo da nema sportskog kluba u Hrvatskoj koji isplate igračima i trenerima ne obavlja barem djelomično u gotovini, ili je ekstremno malo vjerojatno da se to ne događa, smatra Hrvoje Zgombić, revizor i porezni savjetnik. Tim se problemom, kako navodi, bavio još početkom 2000-ih kada je radio na pitanju plaćanja poreza i doprinosa na primanja igrača u Dinamu, Rijeci i Hajduku, klubovima koji su tada bili predmet poreznog nadzora.

Većina tih isplata tada se obavljala u gotovini, bez plaćanja poreza i doprinosa koji se obračunavaju pri isplati plaća. U to vrijeme u upravnim odborima i skupštinama klubova često su sjedili političari, a radilo se o, kako tvrdi, masovnoj pojavi o kojoj su 'svi sve znali'. Zbog toga se pokušavala razviti argumentacija prema kojoj, unatoč postojećim propisima, ne bi bilo potrebno plaćati poreze i doprinose na primanja igrača i trenera.

Zgombić navodi kako se pokušalo argumentirati da se zakonska obveza više ne mora poštovati jer se norma u praksi više ne primjenjuje, iako nikada nije formalno ukinuta. Taj pravni institut poznat je pod nazivom desuetudo, odnosno gašenje pravne norme zbog dugotrajne neprimjene.

Kao primjer navodi slučaj iz 1991. godine kada je Hrvatska preuzela jugoslavenske propise, uključujući i Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju. Jedno poglavlje tog zakona, tvrdi, prestalo se primjenjivati iako ga Sabor nikada nije formalno ukinuo, što smatra primjerom upravo takve pravne situacije.

Iako tadašnji pokušaj pravne argumentacije vezan uz sportske klubove nije prošao, praksa je, smatra, ostala gotovo nepromijenjena do danas. Glavni razlog za takva odstupanja od zakona vidi u financijskoj realnosti sportskih klubova, čiji budžeti često ne dopuštaju istodobno plaćanje vrhunskih igrača i svih poreza i doprinosa koji proizlaze iz njihovih primanja.

Problem se tijekom godina pokušavao zaobići različitim modelima, primjerice osnivanjem obrta preko kojih bi igrači primali naknade, no Zgombić smatra da su takvi pokušaji uglavnom bili neuspješni i pravno upitni. Klub koji uredno plaća sve poreze i doprinose teško može konkurirati klubovima koji dio primanja isplaćuju 'na ruke'. Kao primjer navodi igrača koji prima 10 tisuća eura neto mjesečno, pri čemu bi klub morao platiti gotovo isti iznos dodatno na ime poreza i doprinosa, čime bi ukupni trošak igrača dosegnuo gotovo 20 tisuća eura mjesečno.

Zgombić smatra da je cijeli problem godinama 'gurnut pod tepih' te da se zakonska norma praktično prestala primjenjivati. Upozorava kako bi suprotan zaključak značio da se radi o masovnoj poreznoj utaji, što bi potencijalno moglo dovesti do kaznenih postupaka protiv velikog broja ljudi iz sportskog sustava.

Posebno problematičnim smatra mogućnost zlouporaba u gotovinskim isplatama, odnosno situacije u kojima dio novca namijenjen igračima završava u privatnim džepovima pojedinaca iz klubova. Upravo u tome, tvrdi, leži najveći rizik dugogodišnjeg sustava gotovinskih isplata u hrvatskom sportu.