Može li se američki model ARPA 'prevesti preko Bare'?

Piše: Sanja Terlević, Polityst

U raspravama o europskome inovacijskom zaostatku često se polazi od pogrešne pretpostavke: da Europi nedostaje ideja, talenta ili javnog novca. No stvarni problem nije količina resursa, nego pravila igre koja određuju kako se ti resursi upotrebljavaju.

Ta se razlika najjasnije vidi u trenutačnome europskom interesu za modele ARPA. Od Europskog vijeća za inovacije (EIC), koje planira njihovu širu primjenu od 2028., do nacionalnih inicijativa poput njemačke SPRIN-D ili britanske ARIA-e, sve je više pokušaja da se u europski kontekst uvede pristup koji je u SAD-u omogućio razvoj disruptivnih tehnologija. No uspjeh europskih instrumenata ARPA ovisit će ponajprije o volji da se promijene institucionalna pravila igre.

Osnovana 1958. kao odgovor na tehnološki šok Sputnika, ARPA je postala simbol ambicioznog pristupa istraživanjima visokog rizika, s ARPANET-om, koji je preteča interneta, kao najpoznatijim nasljeđem. Umjesto da financira jasno definirane projekte s unaprijed zadanim ishodima, ona upravlja portfeljom eksperimenata koje vode programski menadžeri s velikom autonomijom. Oni samostalno odlučuju o pokretanju i gašenju projekata, promjeni smjera i preraspodjeli sredstava kako se znanje akumulira.

{---------- PAGE STOPPER ----------}

Dvije slabosti

Njezin je cilj pomaknuti granice mogućega, otvoriti nove tehnološke domene i stvoriti temelje na kojima tržište poslije može graditi. Upravo zato ARPA-ini modeli najbolje funkcioniraju kada su ugrađeni u širi ekosustav koji uključuje privatni kapital, industrijske partnere i regulativni okvir koji je u stanju pratiti nove tehnologije.

U europskome kontekstu interes za pristup ARPA-i odražava spoznaju da postojeći instrumenti teško potiču takve iskorake. No preuzimanje logike tog modela ne znači samo promjenu instrumenta – to je i širi institucionalni izazov za Europu.

ARPA, naime, razotkriva duboko ukorijenjene institucionalne zapreke koje određuju hoće li se inovacije uopće moći pretvoriti u tržišni i industrijski uspjeh. Iz vlastitog iskustva bliskog rada s europskim institucijama možemo reći da se stalno ponavljaju dvije slabosti: otežana suradnja akademije i industrije te nekompletirano jedinstveno tržište. Prvi je problem institucionalni dizajn suradnje između akademije i industrije.

Model ARPA pretpostavlja stalnu cirkulaciju ljudi i znanja između znanstvenih institucija, poduzeća i javnog sektora. Istraživači mogu privremeno preuzeti operativne uloge, sudjelovati u razvoju tehnologija i zatim se vratiti na akademiju bez trajne profesionalne štete. U europskome sustavu, međutim, pravila financiranja, evaluacije i karijernog napredovanja najčešće djeluju kao jednosmjerna ulica: izlazak s akademije kažnjava se, a povratak otežava.

Test institucija

Takav institucionalni okvir ima izravne posljedice. Poduzetnici teže pronalaze vrhunske istraživače spremne preuzeti rizik, investitori se suočavaju s manjkom timova koji kombiniraju znanstvenu dubinu i tržišno iskustvo, a industrijske strategije ostaju fragmentirane jer ne postoji stabilan most između istraživanja i proizvodnje. Umjesto da institucije nose rizik eksperimentiranja, on se prebacuje na pojedince, što dugoročno sužava bazen talenata spremnih sudjelovati u visokorizičnim inovacijama.

Drugi ključni test odnosi se na nekompletirano jedinstveno tržište. Logika ARPA počiva na pretpostavci da će se uspješne inovacije moći brzo skalirati – regulativno, financijski i komercijalno. U SAD-u to znači jedno veliko tržište, jedinstvena pravila i duboka tržišta kapitala. U Europi, čak i kad inovacija uspije, suočava se s regulativnim barijerama, fragmentiranim tržištima i ograničenim pristupom rastućem kapitalu.

Fragmentirano jedinstveno tržište djeluje kao skup implicitnih carina koje, kako je upozorio Mario Draghi, usporavaju protok kapitala, znanja i inovacija s izravnim posljedicama za rast poduzeća, povrat ulaganja i europske industrijske ambicije.

U tom smislu ARPA u Europi postaje test institucija u najširem smislu. Ona pokazuje mogu li europske politike istodobno omogućiti mobilnost znanja, nositi institucionalni rizik i osigurati tržišne uvjete za skaliranje uspjeha. U sljedeće dvije godine EIC-jev pokusni program ​pokazat će može li se model ARPA doista 'prevesti preko Bare' ili će ostati još jedan instrument ograničen pravilima igre koje Europa još nije spremna promijeniti.