Nogomet za bogate: Svjetsko prvenstvo 2026. ruši granice cijena

Postoji jedna vožnja vlakom koja prilično dobro sažima sve što je krenulo krivo s nogometnim Svjetskim prvenstvom 2026. koje će se održati u SAD-u, Meksiku i Kanadi. Radi se o kratkoj relaciji između Manhattana i Meadowlandsa u New Jerseyju, koja vodi do MetLife stadiona, rutinskoj dionici koju navijači New York Giantsa i New York Jetsa godinama koriste bez posebnog razmišljanja.

 

Karta u jednom smjeru obično stoji nekoliko dolara, ali za velike događaje cijene znaju značajno porasti. Za vrijeme Svjetskog prvenstva već se spekulira da bi prijevoz mogao biti višestruko skuplji nego inače, iako konkretni cjenici još nisu službeno potvrđeni od strane NJ Transit. Nije se promijenila pruga, nije se promijenio vlak, nije se promijenio put, samo povod.

 

I ta karta je možda najprecizniji simbol onoga što se događa s najvećim sportskim događajem na planeti. Kada su mnogi navijači pomislili da ne može gore nego u Katru (gdje je na kraju prvenstvo bilo sasvim solidno), dogodio nam se SAD, komercijalni model velikih američkih sportova i Gianni Infantino.

 

Kada je FIFA 2018. dodijelila domaćinstvo Sjevernoj Americi, entuzijazam je kod nekih bio razumljiv, ali kod pravih nogometnih fanova, razočaranje je bilo još i veće. Iako je Infantino govorio o revoluciji, o širenju prvenstva i o prilikama za razvoj, čini se da bi konkretna iskustva navijača mogla biti sve samo ne revolucionarna.

Prva i najveća tema za negodovanje navijača su cijene ulaznica. Dinamičko određivanje cijena, model koji su američke sportske lige usavršile do razine umjetnosti, ovdje će gotovo sigurno igrati veliku ulogu, osobito u kombinaciji sa snažnim sekundarnim tržištem.

 

Iako službene cijene za Svjetsko prvenstvo 2026. još nisu objavljene, iskustva s prethodnih turnira i aktualne ponude hospitality paketa pokazuju da cijene za premium iskustva mogu dosezati više tisuća, pa i desetke tisuća dolara. Najskuplje kategorije uključuju VIP lože, ekskluzivne pakete i pristup uz teren, što turnir čini nedostupnim velikom dijelu tradicionalne publike.

 

Međutim, Infantino ima spreman odgovor na sve kritike pa kaže kako cijene odražavaju puls tržišta i da se prihodi vraćaju u razvoj igre u 211 zemalja članica. Postoji određena logika u tom argumentu, ali ona se teško prodaje navijačima koji su godinama pratili reprezentaciju, a si ne mogu priuštiti ulazak na stadion.

 

No ulaznica je samo jedna karika u lancu troškova. Let iz Europe ili Južne Amerike u gradove domaćine lako doseže nekoliko tisuća dolara. Hoteli u New Yorku, Los Angelesu i Miamiju već sada pokazuju snažan rast cijena uoči turnira. Prijevoz na sam stadion dodatna je stavka, a logistika u nekim američkim gradovima ionako nije prilagođena velikom broju pješaka. U praksi to znači da su navijači često prisiljeni koristiti organizirani prijevoz ili skupe alternativne opcije.

A onda su tu fan zone, nekoć posljednje utočište onih koji si ne mogu priuštiti ulaznice, prostori koji su od Njemačke 2006. do Brazila 2014. funkcionirali kao demokratski ventil velikih turnira.

 

Iako FIFA tradicionalno organizira besplatne fan zone, iskustva s velikih događaja u SAD-u sugeriraju da će paralelno postojati i komercijalizirane verzije tog iskustva – s naplatom ulaza, premium sadržajem i segmentacijom publike. Drugim riječima, čak i alternativa stadionu sve više nalikuje njegovoj jeftinijoj verziji.

 

Hrana i piće, čiji službeni cjenici još nisu objavljeni, prema svemu što se može zaključiti iz srodnih američkih događaja, kretat će se u rasponu koji prosječnom navijaču čini cijelu avanturu ozbiljnim financijskim izdatkom.

 

Tako je i inače besplatna fan zona prestala biti sigurna alternativa stadionu i postala potencijalno još jedna stavka u ukupnom trošku doživljaja.

Peter Moore, dugogodišnji izvršni direktor Liverpool FC-a i čovjek koji dobro razumije dinamiku između kluba i publike, postavio je pitanje koje se teško može odbaciti kao sentimentalno. Kome je, pita se on, ovaj turnir namijenjen ako prosječni navijač više ne može kročiti na stadion.

 

To nije samo estetski problem. Postoji jasan obrazac: na događajima poput Super Bowla ili finala Lige prvaka struktura publike se mijenja. Najstrastveniji navijači postupno ustupaju mjesto imućnijim gledateljima, za koje je prisustvo više statusni simbol nego emocionalna potreba. Atmosfera pati, a s njom i ono što sport čini posebnim.

 

Uz to, proširenje turnira s 32 na 48 reprezentacija donosi vlastiti set pitanja. Više utakmica znači i veći broj onih koje neće privući jednaku pažnju. Neke će biti spektakularne, druge će neminovno djelovati kao pripremni susreti.

Nažalost, ono što se događa s Mundijalom 2026. nije izolirana anomalija nego logičan ishod sustava. Američko sportsko tržište već dugo funkcionira na principu maksimizacije prihoda, uz snažno razvijeno sekundarno tržište ulaznica i visoku razinu komercijalizacije iskustva. FIFA je u taj sustav ušla kao akter koji ima iste ciljeve i nije pokazala namjeru da ga bitno mijenja.

 

Rezultat je Svjetsko prvenstvo koje će, u produkcijskom smislu, vjerojatno biti impresivno, ali i snažno oblikovano američkom sportskom logikom. Razmatra se i uvođenje elemenata poput zabavnog programa u poluvremenu finala, po uzoru na Super Bowl, što dodatno potvrđuje smjer u kojem se turnir razvija.

 

Za europske navijače to možda nije presudno. Ako reprezentacije ponude dovoljno razloga za uzbuđenje, sve ostalo će pasti u drugi plan. Ali pitanje ostaje: po kojoj cijeni – i za koga.