Unatoč izdašnim uplatama iz Bruxellesa, koje su prošle godine narasle na više od deset posto proračuna, Hrvatska ih je iskoristila mahom za jednokratne infrastrukturne projekte koji nisu potaknuli rast. BDP bez europskoga poguranca rastao je brže na kraju Milanovićeva mandata
Hrvatska je u proteklih deset godina uspjela spiskati oko 11 milijardi eura. Toliko je, naime, novca do danas uplaćeno iz europskih fondova. Možda će to nekomu zazvučati grubo, jer taj novac nije nestao. Radilo se i radi se po cijeloj Hrvatskoj, možda i više nego ikada. Zato je građevinski sektor prenapregnut i ne stigne odraditi sve poslove, što je pak drastično podignulo cijenu radova. Gradili su se vrtići, ulagalo se u škole, osuvremenjene su bolnice, gradile su se sportske dvorane, bazeni, društveni domovi, mostovi, gradovi bi dobivali zaobilaznice, a gotovo svako selo može se već podičiti modernim prometnim rješenjima s kružnim tokovima koji otklanjaju gužve čak i u slavonskim selima u kojima prometnih gužvi nikad i nije bilo. Sve to pridonosi rastu društvenog standarda.
Investicije bez multiplikatora
Međutim, problem je u tome što je najveći dio europskog novca završio u takvim projektima na kojima se angažirala građevinska operativa, a korist bi imali i svi dobavljači – od cementara i ciglana do namještajaca i uvoznika sofisticirane opreme. No, nakon što se objekt sagradi, kad se gradilište počisti, prereže vrpca i zgrada ili cesta stavi u funkciju, ostaje premalo ‘dodane vrijednosti‘. Jedino se građevinci prebace na novo gradilište, na novi društveni dom ili kružni tok. Multiplikator tih investicija prenizak je, od toga je BDP porastao samo jednokratno, za vrijeme gradnje, premala je novostvorena vrijednost, a izvoz se neće povećati ni za jedan jedini euro. Eventualno će se malčice dignuti potrošnja.
Pritom treba reći da je logično što se Hrvatska proteklo desetljeće, od ulaska u EU-u, razvijala na pogon iz Bruxellesa. Europski fondovi nisu jedini razlog ulaska, ali svakako su (bili) odličan poguranac za pridruživanje – za svakoga građanina, ali još više za političare, koji su itekako dobro (za sebe) iskoristili sve europske blagodati. Problem je u tome što se Hrvatska ne razvija prema onoj staroj i dobro poznatoj kineskoj poslovici: Ako čovjeku daš ribu, nahranit ćeš ga za jedan dan; ako ga naučiš uloviti ribu, nahranit ćeš ga za cijeli život. Europska unija u deset je godina u Hrvatsku iskrcala ribetine vrijedne 11 milijardi eura, ali nije nas naučila kako da tu ribu ulovimo niti smo se mi pretrgnuli od želje za znanjem.
Reformiranje – cementiranjem
Primjerice, u državi koja je koruptivno premrežena do samih vrhova vlasti, gdje i europski ‘ribarski inspektori‘ iz Bruxellesa vide da je pravosuđe jedna od rak-rana za efikasno i pošteno poslovanje, ključni projekt u reformi pravosuđa ulaganje je u Trg pravde, kao da će objedinjavanje zagrebačkog pravosuđa kao krpom prebrisati sve nedostatke u sustavu koji funkcionira po zakonima, ali po zakonima kumstva i stranačke podobnosti. Na sličan način ‘rješavaju se‘ problemi u jednako koruptivnom zdravstvu, koje pukom nabavom novog CT uređaja neće biti nimalo dostupnije običnom pacijentu.
Vlast reforme proizvodi i provodi – gdje god može – cementiranjem postojećeg stanja i Hrvatsku ‘reformira bez promjena‘. Uostalom, podaci o kretanju BDP-a ne pokazuju da smo u ovih deset godina išta naučili. Kad se izuzmu jednokratni priljevi iz EU-a, hrvatski je BDP prošle godine realno rastao samo 1,8 posto, što je više nego upola manje nego u razdoblju između financijske krize i pandemije te tek malo više od trećine rasta 2016., posljednje godine Milanovićeva mandata.
Poduzetnicima mrvice iz EU-a
Sve to zrcali se u raspodjeli 6,5 milijardi eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Poduzetnicima je do 2026. od toga namijenjeno samo 20 posto novca, a za još toliko bore se zajedno s javnim sektorom. Vlast uvjerava da je to ‘poduzetnički maksimum‘ koji se mogao izvući iz EU-a, no sposobniji pregovarači (još o pristupnih pregovora) mogli su dogovoriti povoljnije uvjete, da su samo htjeli. Jer kad poduzetnik dobije milijun eura ‘žive love‘ za širenje proizvodnje, on za pet godina bez problema može toliko novca vratiti, makar i za gradnju kružnog toka. Prema toj logici dobili bismo nova radna mjesta, nove prihode (koji bi državi generirali dodatne poreze), povećanu potrošnju, rast BDP-a i – nakon pet godina – kružni tok. Prema sadašnjemu modelu dobivamo samo kružni tok, ali odmah. No kolateralna korist u ovom je slučaju zahvalnost prema vlasti koja je, eto, ‘sredila‘ lovu iz EU-a i nada se da će glasači to honorirati iduće srijede.
Bez novca iz EU-a Hrvatska je lani rasla samo 1,5 posto
Novac iz EU-a počeo se osjećati u Hrvatskoj od 2015. i uplate prvih 278 milijuna eura, 2018. prešao je jedan posto BDP-a, a prošle je godine s uplatama od 2,7 milijardi eura došao do 3,5 posto BDP-a, odnosno čak do 10,8 posto proračunskih prihoda. Međutim, kad se zanemare pandemijska 2020. i dvije sljedeće godine u kojima se nadoknađivao pad, ukupno uplaćenih 11 milijardi eura nije se osjetilo na rastu BDP-a. Bez uplata iz Bruxellesa ‘rekordan rast BDP-a u EU-u‘ od 2,8 posto istanjio se na 1,5 posto. Čak i uspješne 2019. BDP je na vlastiti, hrvatski pogon narastao za samo 2,2 posto. Inače, Plenković je zasjeo u Banske dvore sredinom 2016., godine u kojoj se BDP povećao za 3,6 posto (bez EU-a – za 3,5 posto), i to je bio njegov rekord, ne računajući dvije godine oporavka poslije covida – 2021. i 2022.
Obitelj s dvoje djece i jednom plaćom na rubu siromaštva
Godinama živimo u obmani da nam je sve bolje: mirovine i plaće rastu rekordno (ali i cijene, pogotovo hrane), imamo nikad veći BDP po stanovniku (jer se 400.000 ljudi iselilo)… Ta je obmana bila toliko uvjerljiva da su vladajući i usred korone dobili više saborskih mandata nego četiri godine prije, pa nije bilo razloga da se takva strategija mijenja. I danas nam je, eto, bolje nego ikad. Tu mantru tek katkad sruši neki statistički podatak, poput onog o stopi rizika od siromaštva, koja je pala s 19,4 posto (2014.) na prošlogodišnjih – 19,3 posto, s tim da je najmanji rizik od siromaštva bio 2022. – 18 posto. Dodatna je zanimljivost u tome što se vladajući hvale kako su u dva mandata prosječnu plaću dignuli za 65 posto, ali prag siromaštva u tom se razdoblju podignuo za 70 posto. Medijalna plaća danas je 1059 eura, što znači da pola zaposlenih prima manje od tog iznosa. Prag rizika od siromaštva za četveročlano kućanstvo s dvoje djece su primanja od 1037 eura. Pametnomu dosta.