Od krematorija do čipova: Prekid isporuka LNG-a prazni tvornice u Aziji i EU

Udar na srce globalnog tržišta plina dogodio se gotovo preko noći. Kada je početkom ožujka katarski ministar energetike Saad al-Kaabi upozorio da bi aktualna kriza mogla 'srušiti svjetske ekonomije', mnogi su to isprva doživjeli kao diplomatsko pretjerivanje. No događaji koji su uslijedili pokazali su da to možda i nije bila hiperbola.

Samo nekoliko dana ranije energetski div QatarEnergy bio je prisiljen obustaviti proizvodnju i izvoz ukapljenog prirodnog plina nakon što su iranski projektili pogodili dio infrastrukture. Istodobno je zbog borbi gotovo blokiran Hormuški tjesnac, izvoz je stao, tvrtka je proglasila 'višu silu' (force majeure) na svoje ugovore, a cijene LNG-a na svjetskim tržištima su eksplodirale.

Države i kompanije koje se oslanjaju na taj energent za proizvodnju električne energije, grijanje kućanstava ili proizvodnju gnojiva  odjednom su se našle u utrci s vremenom. A koliko će duboko ovaj šok pogoditi svjetsko gospodarstvo ovisi o nekoliko ključnih pitanja, prije svega, koliko će trajati prekid katarskih isporuka, koliko će brzo proizvodnja moći ponovno krenuti punim kapacitetom, mogu li države preživjeti na postojećim zalihama i postoji li uopće alternativa koja može popuniti nastalu prazninu.

Tri čovjeka i jedan okidač

Odgovor na prvo pitanje ovisi ponajviše o političkim odlukama trojice lidera čiji potezi trenutačno određuju tijek krize, američkog predsjednika Donalda Trumpa, izraelskog premijera Bibija Netanyahua i novog iranskog vrhovnog vođe Mojtaba Hameneija. Rat između Izraela i Irana započeo je krajem veljače nakon što je u izraelskom napadu ubijen dugogodišnji iranski vođa Ali Hamenei. U danima nakon toga retorika je bila kontradiktorna. Trump je s jedne strane poručivao da bi sukob mogao završiti 'vrlo brzo', ali je istodobno naglašavao da će Sjedinjene Države 'ići i dalje ako je pottrebno'. Netanyahu je nakon 40 godina najsretniji čovjek na svijetu i otvoreno govori o potrebi da se trajno ukloni iranska sposobnost prijetnje Izraelu, dok Teheran tvrdi da će upravo Iran 'odrediti kraj rata'. U takvom okruženju teško je predvidjeti hoće li prekid isporuka trajati dva tjedna ili nekoliko mjeseci.

Analitičari već računaju na razne scenarije. Ako bi se katarska infrastruktura pokazala relativno neoštećenom i izvoz ponovno krenuo nakon dva tjedna, globalna proizvodnja LNG-a ove bi godine pala za oko četiri posto. Ako bi prekid potrajao mjesec dana, gubitak bi mogao prijeći 14 posto. U scenariju dugotrajne blokade Hormuškog tjesnaca, koji su ranije modelirali stručnjaci s Oxford Institute for Energy Studies, globalna proizvodnja plina mogla bi pasti i do 15 posto, upravo u trenutku kada se za 2026. očekivao rast potražnje od gotovo osam posto.

Problem je i u samoj prirodi LNG industrije. Za razliku od nafte, proizvodnja ukapljenog plina ne može se jednostavno ugasiti i ponovno uključiti. Plin se mora ohladiti na oko minus 160 stupnjeva Celzijusa kako bi postao tekućina pogodna za transport. Postrojenja za ukapljivanje, tanker flota i terminali dizajnirani su za gotovo neprekidan rad na visokoj razini iskorištenosti. Kada se jednom zaustave, njihovo ponovno pokretanje zahtijeva složen i dugotrajan proces.

Stručnjaci procjenjuju da bi od trenutka ponovnog pokretanja do prvih isporuka moglo proći najmanje dva tjedna. Potpuni povratak na maksimalni kapacitet mogao bi potrajati četiri do šest tjedana. Drugim riječima, čak i ako rat sutra prestane, tržište plina osjetit će posljedice još neko vrijeme.

U međuvremenu države počinju računati koliko dugo mogu izdržati s postojećim zalihama. Za razliku od nafte, globalni sustav strateških rezervi plina praktički ne postoji. Neke regije imaju obvezne minimalne razine skladištenja, ali to ne znači da su sigurne.

Europska unija, primjerice, iz Katara dobiva tek oko 13 posto uvoza LNG-a, no zalihe su nakon zime već sada niže nego inače. Ako bi poremećaj potrajao do proljeća, Bruxelles bi se mogao suočiti s ozbiljnim problemom u punjenju skladišta za sljedeću zimu. U tom slučaju europske vlade morale bi birati između nepopularnih opcija, smanjenja potrošnje, povratka na ugljen ili čak preispitivanja potpune zabrane uvoza ruskog plina planirane za sljedeću godinu.

Azija još osjetljivija

Azija je u još osjetljivijoj situaciji jer je ovisnija o plinu iz Perzijskog zaljeva. Južna Koreja raspolaže s otprilike 52 dana zaliha, Japan s oko 20 dana, dok bi Tajvan mogao izdržati tek jedanaest. To posebno zabrinjava proizvođače čipova poput TSMC, najvećeg potrošača LNG-a u zemlji i ključnog igrača globalne industrije poluvodiča.

Indija je možda i najranjivija, a procjene banaka sugeriraju da ima svega pet ili šest dana zaliha. Velike energetske kompanije već razmatraju smanjenje potrošnje plina za 10 do 30 posto, a u pojedinim gradovima prestalo se koristiti plin za krematorije, potez koji pokazuje koliko brzo energetska kriza može postati društveni problem.

Kako nadoknaditi manjak

Logično pitanje je može li ostatak svijeta nadoknaditi katarski manjak. No odgovor koji sve češće dolazi iz energetskog sektora nije optimističan. Globalni kapaciteti za izvoz LNG-a već su gotovo potpuno iskorišteni, a Australija, jedan od najvećih proizvođača, radi na oko 90 posto kapaciteta i čak i kada bi povećala proizvodnju na maksimum, dodatne količine bile bi tek djelić globalnog manjka.

Sjedinjene Države također rade gotovo na granici mogućnosti, s oko 95 posto iskorištenosti izvozne infrastrukture. Novi projekti su u izgradnji, ali najveći među njima, terminal Golden Pass LNG u Teksasu, već kasni zbog tehničkih problema.

Spas u Rusiji

Teoretski, jedini proizvođač koji bi mogao brzo povećati isporuke jest Rusija. Zemlja raspolaže velikom infrastrukturom plinovoda prema Europi i dodatnim LNG kapacitetima. No takav scenarij otvorio bi političku Pandorinu kutiju. Povratak ruskog plina značio bi da Europska unija mora ublažiti sankcije uvedene nakon invazije na Ukrajinu i ponovno se energetski vezati uz Moskvu. Uz to bi i Ukrajina morala dopustiti obnovu tranzita kroz svoj teritorij, što u sadašnjim okolnostima izgleda gotovo nezamislivo.

Zbog svega toga mnogi analitičari smatraju da će, ako kriza potraje, tržište jednostavno morati smanjiti potražnju. Drugim riječima, industrija i potrošači bit će prisiljeni trošiti manje energije. Posljedice bi se brzo prelile na proizvodnju električne energije, kemijsku industriju, proizvodnju gnojiva i cijeli niz drugih sektora. Dio stručnjaka ipak pokušava ublažiti ovu tešku situaciju. Predstavnici industrije podsjećaju da se velik dio svjetskog plina i dalje transportira plinovodima, a ne tankerima, pa potpuni energetski kolaps nije neizbježan. No čak i oni priznaju da vrijeme igra ključnu ulogu. Što je prekid duži, to će se lanac problema brže širiti.

U praksi to znači da sudbina globalnog tržišta plina trenutno ovisi o političkim odlukama donesenim daleko od energetskih terminala, u Washingtonu, Jeruzalemu i Teheranu. Dok se tamo ne pojavi signal o smirivanju sukoba, svjetsko gospodarstvo ostat će u neizvjesnosti, a cijena energije nastavit će rasti.

Ako katarski LNG ostane izvan pogona, zaključuju analitičari energetskog tržišta, pitanje više neće biti hoće li globalna potražnja pasti, nego koliko duboko. I koliko će brzo svjetsko gospodarstvo osjetiti posljedice jednog od najopasnijih energetskih šokova u novijoj povijesti.