Cijeli je svijet znao da je Katar kupio Svjetsko prvenstvo u nogometu. Na ovaj ili onaj način taj se događaj kupuje svake četiri godine. Kupac postaje onaj organizator koji ponudi najbolje uvjete za nogometaše i gledatelje, ali i za sponzore i posebno za mogule nogometnog biznisa iz sjedišta Fife. A to su pak redom nepotkupljivi tipovi, poput Švicarca Seppa Blattera ili Francuza Michela Platinija i njihova društva koji su beskrupulozno mešetarili s dodjelom domaćinstava. Gotovo da se znao cjenik, ako se zadovolje ostali uvjeti, makar preko veze. Tako su izabrana bar dva posljednja svjetska prvenstva.
Koga briga u vrhu svjetskog nogometa što je Rusija okupirala područje druge države, što u Kataru ne poštuju ljudska prava! Rusija je postala domaćin i prije glasanja, Katar je izabran nakon intervencije tadašnjega francuskog predsjednika Sarkozyja. Kao protuuslugu su šeici obećali ulaganja u francuski nogomet, a samo godinu dana nakon Fifine odluke Qatar Sports Investment vlasnički je preuzeo pariški klub PSG…
I prije početka prve utakmice svi su znali da je u tome malom emiratu – koji bogatstvo crpi iz izvora nafte i plina – homoseksualizam kazneno djelo i da je 6500 obespravljenih gastarbajtera iz Bangladeša, Indije, Nepala, Pakistana i Šri Lanke poginulo gradeći stadione u neljudskim, praktički ropskim uvjetima. Znao je to i Blatterov nasljednik i zemljak na čelu Fife Gianni Infantino, koji danas dijeli lekcije cijelom svijetu kao borac za imidž bogatih šeika. I ujedno postavlja novi graničnik civilizacije: praktički nudi organizaciju jednog od idućih svjetskih prvenstava – Sjevernoj Koreji!?
S druge strane, jednako su deplasirane i zakasnjele sve današnje rasprave o podobnosti Katra za domaćina Svjetskog prvenstva. I igrokaz s kapetanskim vrpcama u duginim bojama (što, naravno, Fifa nije dopustila) samo je licemjerno peglanje savjesti. Vrhunski nogomet odavno je prerastao sportske okvire i postao jedan od najunosnijih biznisa. Razumljivo je da u tom kontekstu i apolitičnost nogometne organizacije ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Jer, međunarodni biznis i politika često idu ruku pod ruku. (A znamo i kakva je situacija u domaćem biznisu i politici.)
Gdje su u cijeloj toj priči hrvatski nogomet i biznis? Nogometaši se zasad drže sportskih tema, a domaćim tvrtkama sigurno ne odgovara ni mjesto ni termin Prvenstva. Turističke agencije manje će zaraditi nego prije četiri godine, kao i telekomi i proizvođači piva i ugostitelji. Poslodavci, Sabor i škole pak prilagodili su radno vrijeme (koliko je tko mogao) prvoj utakmici Hrvatske, odigranoj u srijedu prijepodne.
Ako je suditi prema neriješenom rezultatu, neizvjesno je hoće li hrvatski nogometaši dulje ostati u pustinji. A i ako ostanu, jedino je sigurno da ni jednu sljedeću utakmicu neće početi prije 16 sati.