Turistički brojevi I sive baltičke vode zanimljivije su od plavog Jadrana

Čestitamo svima koji slave. Eurostat je objavio nove podatke o turističkim noćenjima u EU-u i vijesti su fantastične za gotovo sve osim za Hrvatsku.

Dok čak 20 od 27 članica Europske unije bilježi rast noćenja, i to velik, Hrvatska se našla u onome probranom društvu koje stagnira ili bilježi pad. Naši mediteranski konkurenti Malta i Cipar rasli su dvoznamenkasto, a posebna pljuska stigla je s hladnoga, sivoga Baltičkog mora. Rastom nas je tako prešišala čak i Latvija, zemlja poznatija po jantaru i hladnim šumama nego po ljetnim radostima.

Mi smo očito odlučili da je rast noćenja 'tako 2016.' samo prolazan viralni trend kojega smo se zasitili i u životu i na Instagramu i TikToku, pa smo u 2025. prešli na uzbudljiviji ekstremni sport: testiranje točke pucanja prosječnog turista dok mu prodajemo kuglicu sladoleda po cijeni bečkog odreska u solidnoj austrijskoj gostionici.

Ako pitate naše turističke stratege, krivac je prošlogodišnje loše vrijeme, Uskrs koji je kasnio, pa dobro poznate rupe u srpnju i/ili činjenica da je retrogradni Merkur ušao u polje apartmana s tri zvjezdice i pogledom na kontejner ili, u najboljem slučaju, na aktivno gradilište. No, s druge strane, one koju izgovaramo šaptom, postoji i ona druga, bogohulnija teorija: cijene.

Hrvatska je posljednjih godina postala jedno od najskupljih mediteranskih odredišta, odmah iza Francuske, ali s tom sitnom razlikom što mi uza svoju 'Azurnu obalu' često nudimo infrastrukturu iz doba nesvrstanih. To je, naravno, sve tržište, objašnjavaju nam oni koji cijene formiraju s ozbiljnošću burzovnih mešetara. Jer, pobogu, tko bi normalan iznajmljivao apartman ili nudio uslugu bez zarade? Zarada je sveta stvar. A ako to znači da će turist apartman u primjerice Lokvi Rogoznici, u kojem je klima strogo dekorativni element, a topla voda dolazi u programiranom terminu s jeftinijom strujom, tek oko 22 sata, platiti kao noćenje u Hiltonu u Saint-Tropezu, onda je to, očito, čista tržišna logika.

Jer iskustvo je iskustvo. U Saint-Tropezu dobiješ sobu koja gleda na jahte i šampanjac, u Lokvi Rogoznici pogled na zid susjedove nadogradnje i avanturistički vanjski tuš iz starog bojlera obojenoga u crno, i to samo ako imaš sreće. Ali emocija je jednaka: oboje stoji 300 eura. A ako se gost malo čudi, to samo znači da još nije dovoljno zreo za hrvatski premium turizam, taj rijetki spoj poduzetničke slobode, sezonske improvizacije i vjere da je svaka kvadratura uz more automatski luksuz.

Naša turistička bajka polako gubi svoj sjaj, a domaći iznajmljivači koji su povjerovali da će apartmanizacija trajati vječno morat će se kad-tad suočiti s činjenicom da more više nije dovoljno. I da njihova imaginarna tablica u Excelu, koju drže samo u glavi, s projekcijom 'rast zauvijek' nema ni gornju granicu ni test na stres. K tome ta tablica i ne vrijedi mnogo kad se sudari s realnošću tržišta koje, zamislite bezobrazluka, ima alternativu. I to jeftiniju. I često ugodniju. I s toplom vodom cijeli dan. I klimom koju smiju upaliti.

Eurostat nam je tako opalio digitalnu pljusku podsjetivši nas da nismo jedini na svijetu koji imaju more, jer očito i sive baltičke vode mogu biti zanimljivije od precijenjenoga plavog Jadrana.