Velike tvrtke od javnog interesa koje imaju pet tisuća zaposlenih i pet milijardi kuna aktive moraju naručiti dva revizora. No to pravilo ne vrijedi za većinu velikih tvrtki od javnog interesa u stranom vlasništvu. Da je to ispravno, misli i Ustavni sud
Atlantic Grupa podnijela je Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti neke odredbe Zakona o reviziji koje se odnose na obvezu angažmana dviju revizorskih kuća za tvrtke od javnog interesa za Republiku Hrvatsku. Tu obvezu imaju tvrtke u kojima je najmanje pet tisuća zaposlenih i koje imaju aktivu veću od pet milijardi kuna na posljednji dan prethodne godine. Iznimka su one koje su u većinskome stranom vlasništvu.
Čim mi je to sugovornik rekao, odmah sam pomislio da je to protuustavno jer domaće tvrtke nemaju jednak položaj u odnosu na one u stranom vlasništvu. U Zakonu o reviziji (čl. 43.) piše da te tvrtke moraju 'ugovoriti zakonsku reviziju s najmanje dva međusobno neovisna revizorska društva te takva zakonska revizija rezultira podnošenjem zajedničkog revizorskog izvješća', ali da ta obveza (stavak 4.) ne vrijedi za onu tvrtku od javnog interesa koja je ovisno društvo matičnog društva sa sjedištem u drugoj državi članici EU ako u ukupnoj konsolidiranoj aktivi matičnog društva sudjeluju s manje od pedeset posto.
Podravka mora, Ina i HT ne moraju
Drugim riječima, ako neka tvrtka u stranom vlasništvu ima aktivu i deset milijardi kuna, neće biti obvezna naručiti dva revizora ako je udio njezine aktive u aktivi matične tvrtke manji od pedeset posto. U Atlantic Grupi navode primjer Ine i HT-a koji neće morati naručivati dva revizora zbog toga što su djelomično u stranom vlasništvu i u aktivi matičnih tvrtki sudjeluju s manje od pedeset posto, a, primjerice, Atlantic Grupa i Podravka sljedeće godine morat će imati dva revizora.
Doduše, Ina i HT nemaju pet tisuća zaposlenika (možda bi ih mogli imati s povezanim društvima), no riječ je o mogućim primjerima koji se mogu naći u Hrvatskoj. Razlog zbog kojeg su te odredbe uglavljene u Zakon o reviziji loša su iskustva s revizijom Agrokorova poslovanja (Zakon je na snazi od 1. siječnja 2018.). Nema sumnje da takva obveza za neke tvrtke nije loše rješenje, pogotovo jer ima uporište u propisima EU, no svakako se čini da je tu riječ o diskriminaciji. Iako nisam stručnjak, usudio bih se to tvrditi usprkos tome što je Ustavni sud još u lipnju odbacio tvrdnje Alantic Grupe prihvativši argumente Ministarstva financija, autora Zakona.
Naime, u obrazloženju Ustavnog suda piše da te tvrtke u stranom vlasništvu 'nisu prepoznate kao subjekti od povećanog interesa za Republiku Hrvatsku jer su njihova matična društva kao društva sa sjedištem u drugoj državi članici, kao i njihovi konsolidirani financijski izvještaji, predmet nadzora nadzornih tijela u toj drugoj državi članici, a ujedno u ukupnoj konsolidiranoj aktivi matičnog društva sudjeluju s manje od pedeset posto'.
Neka mi oproste poštovani suci Ustavnog suda, ali to mi obrazloženje nije sjelo. Kakve ima veze što su njihove matične tvrtke predmet nadzora u drugim zemljama u kojima im je sjedište?! Ako bismo banalizirali stvar, mogli bismo pitati zašto takve tvrtke uopće trebaju revidirati poslovanje ako se revizija obavlja u matičnim tvrtkama u inozemstvu. I što znače riječi 'ujedno u ukupnoj konsolidiranoj aktivi matičnog društva sudjeluju s manje od pedeset posto'? Ustavni sud to navodi u sklopu zaključka kao nekakav argument protiv tvrdnji Atlantic Grupe iako, zapravo, ništa nije zaključio (je li u skladu s Ustavom), nego je samo citirao zakonsku odredbu.
Neće morati ni Fortenova
Osim toga, podsjećaju u Atlantic Grupi, izmjene Zakona o reviziji bile su motivirane primarno zloupotrebama u Agrokoru. Da bi apsurd bio veći, 'primjenom ovih odredbi, koje je Ustavni sud propustio ocijeniti neustavnim, neće više postojati obveza naručivanja dviju revizijskih kuća kad Agrokor kupi neka strana kompanija kojoj će on predstavljati manje od pedeset posto aktive, a što se u doglednoj budućnosti čini kao izgledan scenarij'.
Je li netko iz vana lobirao da se od tih obveza izuzmu neke velike kompanije u stranom vlasništvu, teško je reći, a kamoli dokazati. U svakom slučaju, usprkos poštovanom Ustavnom sudu, u ovom slučaju mislim da je članak 43. st. 4. Zakona o reviziji neustavan.
POST SCRIPTUM
Neke dijelove koje je Ustavni sud odbacio pri ocjenjivanju ustavnosti odredbi Zakona o reviziji smatram opravdanim. Primjerice, onaj u kojem se govori o tome da je potrebna istodobna revizija dvaju revizora za tako velike tvrtke. Prema mome mišljenju, to je u skladu s Ustavom i opravdano zakonsko rješenje, i to ne samo zbog slučaja Agrokor nego i zbog drugih za koje se prije moglo čuti da muljaju s revizijom.