Rimčev robotaksi – stvar nije crno-bijela

Projekt robotaksija Mate Rimca vruća je tema jer službeno razdoblje korištenja novca iz NPOO-a završava, međutim on više nije poglavito tehnološka priča. U trenutku kada završava projekt za koji je ugovoreno gotovo 180 milijuna eura europskog novca on postaje test hrvatskoga sustava upravljanja i kontrole fondovima EU-a, na kojemu je sada velika odgovornost zato što će država morati napraviti ono što bi morala napraviti za svakoga korisnika: hladno i objektivno utvrditi što je obećano, što je isporučeno, što je prihvatljiv trošak i koliko potpore za to korisniku doista pripada.

U javnosti se posljednjih dana najčešće barata iznosom od 89,7 milijuna eura i pitanjem hoće li ga korisnik, Verne, morati vratiti. Međutim, taj je iznos predujam, a ne konačno odobreni iznos potpore za provedeni projekt. Inicijalni Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava sklopljen je, postupkom izravne dodjele, na približno 179 milijuna eura.

Važno je da zainteresirana javnost razumije nekoliko važnih aspekata ove priče.

Nije ili – ili

Prvo je to da, dok korisnik ne preda završni zahtjev za nadoknadu sredstava, ne znamo koliko će sredstava na kraju potraživati, predujma opravdati, hoće li potraživati preostala ugovorena sredstva, kakav će biti konačan status prethodno izuzetih troškova i koliki će iznos mjerodavna tijela na kraju utvrditi prihvatljivim. Drugim riječima, danas ne znamo financijsku osnovicu na koju bi se eventualna korekcija primijenila.

Drugi je važan aspekt cijele priče da ne znamo ni konačan odgovor na važnije pitanje – u kojoj su mjeri ostvarene ugovorne obveze.

U javnoj raspravi projekt se gotovo potpuno sveo na pitanje postoji li potpuno autonomno vozilo pete razine. To je važan ugovoreni rezultat (barem tako proizlazi iz nekoliko javno dostupnih službenih dokumenata) i činjenica da je nakon izmjena ugovora ostao nepromijenjen svakako će biti predmet provjere.

Ipak, cilj Poziva definiran je šire. Njime su predviđeni razvoj i uvođenje potpuno novog ekosustava urbane mobilnosti (modela MaaS), usko integriranog s javnim gradskim prijevozom, što uključuje nekoliko različitih ostvarenja.

To je važna razlika jer Pravila o financijskim korekcijama ne poznaju samo crno-bijelu situaciju u kojoj je projekt ili potpuno uspio ili potpuno propao. Ako planirani cilj projekta nije ostvaren, predviđena je stopostotna korekcija prihvatljivih troškova ugovora. Ako je cilj djelomično ostvaren, a projekt je funkcionalan, predviđena je paušalna financijska korekcija, odnosno ona u kojoj se iznos korekcije, pa tako i povrata, određuje prema stopi (ne)uspješnosti projekta.

Široko postavljena svrha projekta zato korisniku ostavlja prostor da argumentira da je barem dio cilja ostvaren, no to ne znači da konkretni ugovoreni rezultati i pokazatelji postaju nevažni. Upravo suprotno, odgovorna tijela morat će ocijeniti svaki od njih i utvrditi postoji li odstupanje te koliko je ono važno za ostvarenje projekta.

Tu dolazimo do možda najosjetljivijeg dijela cijelog procesa. Dio pokazatelja ne utvrđuje se jednostavnim brojenjem komada ili provjerom jednog računa, nego se njihovo ostvarenje dokazuje opisno i kvalitativno. Teret procjene i odgovornost zato sada pada na tijela sustava upravljanja i kontrole koja će morati ocijeniti što je doista isporučeno, odgovara li ugovorenim funkcionalnostima, koliko eventualno odstupanje utječe na projekt te može li se projekt, unatoč neostvarenju pojedinih elemenata, smatrati funkcionalnim.

To nije jednostavan matematički obračun, nego stručna odluka koja mora biti jednako dobro obrazložena ako korekcija bude mala, velika ili je uopće ne bude.

Institucionalni test

Postoji pritom još jedna velika nepoznanica. Javnosti su dostupni Poziv, Upute i dio ugovorne dokumentacije, ali ne i cjelovit projektni prijedlog na temelju kojega je potpora dodijeljena. Zato ne znamo je li korisnik u njemu pojedine rezultate i funkcionalnosti opisao detaljnije, preuzeo dodatne obveze ili dao obećanja koja nadilaze ono što danas čitamo u Pozivu.

Zato danas nitko tko nema pristup cijelom spisu projekta ne može odgovorno tvrditi ni da će Verne vratiti sav novac ili da neće vratiti ništa, stoga pravi test projekta više nije isključivo tehnološki, nego institucionalni.

U projektu vrijednome gotovo 180 milijuna eura javnost mora na kraju moći dobiti vrlo jednostavne odgovore: što je ugovoreno, što je isporučeno, koliko je priznato, što nije ostvareno i kako je izračunana eventualna financijska korekcija. Ne zato što se projekt zove 'Robotaksi' i ne zato što iza njega stoji Mate Rimac, nego zato što jednaka pravila moraju vrijediti za svakoga korisnika europskog novca.