Netom objavljena knjiga ‘Između prošlosti i budućnosti‘ dr. Krešimira Ćosića, ratnoga generala HV-a i profesora na zagrebačkom FER-u, izaziva žal zbog propuštenih prilika da se pozitivan ‘kapital‘ iz Domovinskog rata pretvori u generator poslijeratnog razvoja
Dok u realnom vremenu gledamo kako se ukrajinska vojska (unatoč mnogim nepoznanicama o dnevnim ratnim zbivanjima s obiju strana) ipak uspjela oduprijeti statistički neusporedivo nadmoćnijoj ruskoj vojsci, izgleda to kao preslika hrvatske obrane od JNA-a i srpskih vojski. U tom kontekstu netom objavljena knjiga 'Između prošlosti i budućnosti' dr. Krešimira Ćosića, ratnoga generala HV-a i profesora na zagrebačkom FER-u, izaziva žal zbog propuštenih prilika da se pozitivan 'kapital' iz Domovinskog rata pretvori u generator poslijeratnog razvoja.
Nova generacija časnika srednje i niže razine koja je stasala u sinergiji rata u Donbasu i treninga prema NATO-ovim modelima ključ je ukrajinskoga vojnog uspjeha, ocjenjuje glavni zapovjednik ukrajinske vojske Valerij Zaslužni. I Hrvatska vojska je 1991., iz čak nepovoljnijeg položaja, uspjela zaustaviti JNA (uz djelomičnu okupaciju), a zatim se do 1995. transformirati u vojsku koja je i mentalno i organizacijski sličila najboljim NATO-ovim vojskama te uvjerljivo dominirala nad srpskim vojskama u finalnome ratnom raspletu.
Uvjet za ulazak u vrh HV-a
Kao zamjenik ministra obrane Gojka Šuška general Ćosić tih je posljednjih ratnih i prvih poratnih godina bio zadužen za hrvatsko-američku vojnu suradnju, koja je počela sporazumom potpisanim u proljeće 1994. i savjetničkim angažmanom privatne kompanije MPRI koju su vodili umirovljeni američki generali. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma vrata institucionalnoj hrvatsko-američkoj suradnji bila su otvorena. Već 1996. Hrvatska je potpisala sporazum o suradnji s Nacionalnom gardom Minnesote, a godinu dana poslije na američke vojne akademije primljeno je desetak hrvatskih kadeta kako bi se što prije osigurala potpuna kompatibilnost HV-a s NATO-ovom standardima. Oni su trebali postati bliska budućnost HV-a.
Hvaleći svoje mlade časnike obučavane prema NATO-ovim standardima, general Zaslužni najavljuje da će ta nova generacija časnika vrlo brzo preuzeti ukrajinsku vojsku na svim razinama: 'Ovo su potpuno drukčiji ljudi, nisu kao mi kad smo bili poručnici. Nose klice koje će za pet godina potpuno promijeniti vojsku. Gotovo svi dobro znaju strani jezik, dobro rade s gadgetima, načitani su…'
U najužem vrhu Hrvatske vojske nikada se nije našlo pravih mjesta za one prve hrvatske kadete s američkih vojnih akademija. Upravo suprotno, kao da je uvjet za najviše pozicije u HV-u i dalje bila akademija JNA-a, čija je doktrina bila potpuno poražena. Tko još pamti da je Prva gardijska brigada HV-a ('Tigrovi') još 1999. s tadašnjim zapovjednikom, stožernim brigadirom Božom Kožulom dobila certifikat kompatibilnosti s NATO-ovim standardima? Kožul je tada, uza zapadno doškolovanje, izgledao kao logična budućnost HV-a: pridružio se obrani Hrvatske jedva punoljetan, dvije godine poslije bio je ratni zapovjednik bojne u 'Tigrovima', prošao je s 'Tigrovima' sva hrvatska ratišta, a u poslijeratnom je razdoblju sa samo 27 godina postao zapovjednik brigade koju je doveo do NATO-ovih standarda. Uvijek daleko i od medija i od skandala. U velikoj sječi HV-ovih časnika stasalih u Domovinskom ratu Račanova koalicijska vlada umirovila ga je s trideset godina i s ocjenom – besperspektivan. A kao maskote časnika izniklih iz Domovinskog rata medijski su iznjedreni razni vozači autobusa, sitni šverceri…
Sumorne i još sumornije spoznaje
Nakon što je završio mandat američkog ministra obrane i vratio se na Sveučilište Stanford kao profesor matematike, dr. William Perry održao je ujesen 1998. predavanje u novoosnovanom u Institutu za obrambene studije u sklopu MORH-a. Njegova je poruka bila: 'Vaša sigurnost ovisit će i o vašem znanju i tehnološkim mogućnostima. U tom kontekstu ovaj Institut treba i može imati posebnu ulogu.'
Dvije godine poslije Račanova je vlada ukinula taj institut. I više nijedna vlada nije osnovala ništa slično.
Ali najsumornije spoznaje iz Ćosićeve knjige nisu one o propuštenim hrvatskim prilikama da na ratnom 'kapitalu' razvije zapadni menadžment i vodstvo, ne samo u vojsci već i u gospodarstvu. Kao Južna Koreja ili Izrael jučer, Ukrajina možda sutra. Sumornije je što u posljednjih dvadesetak godina nijedna hrvatska vlada nije pokazala baš nikakav interes za obrazovanje gospodarskih i političkih lidera budućnosti, državne elite koja neće ovisiti o pojedinim političkim strankama. Oni svoju 'elitu' stvaraju na svojim stranačkim/partijskim akademijama. Takvi su im najbolji. Najbolje slušaju.