AI koristi 74 posto mladih, ali fakulteti ih ne uče kako s njim raditi

Zamislite situaciju koja se ponavlja u sve više tvrtki. Uprava je odobrila licencije za AI chatbot za cijeli odjel, uz opasku da će mlađi dio tima to ionako iskoristiti najbolje. Nakon tri mjeseca izvještaj pokazuje da na vrhu popisa nije kolega od dvadeset pet godina, nego kolegica s dvadeset pet godina staža. Ona je u tri tjedna pripremila promptove za zadatke kojima se redovito bavi, izradila jednostavnog AI agenta i uza svaki rezultat provjerava podatke u izvorniku. Mlađi kolega alat upotrebljava svaki dan, ali svaki put ispočetka. Postavi pitanje, kopira odgovor u dokument i pošalje dalje. Nitko mu nikada nije pokazao da se s alatom može raditi metodično.

Nacionalno istraživanje o korištenju umjetne inteligencije među generacijom Z, predstavljeno u travnju 2025. na uzorku od više od tisuću mladih, pokazalo je da AI alate redovito upotrebljava 74 posto njih, ali da visoku razinu AI pismenosti pokazuje njih 47 posto. Ta razlika mlađi je kolega iz uvodne priče. Upotrebljava alat svakoga dana, a nitko ga tijekom studija nije osposobio za odgovoran rad s njim.

Razumjeti odgovornost

Fakulteti su taj problem jednom već riješili. Kad su se u uredima pojavile uredske aplikacije, uveli su kolegije informatičke pismenosti. Nitko nije očekivao da će studenti obradu teksta, tablice i pretraživanje izvora naučiti sami jer je bila riječ o osnovnom alatu za rad.

AI alati danas se upotrebljavaju u analizi, pisanju, obradi podataka i programiranju, a prema učestalosti blizu su elektroničke pošte. Ipak, na većini fakulteta njima se ne bavi nastava, nego etička povjerenstva. Pravilnici doneseni tijekom 2026. uglavnom uređuju što student smije, a što ne smije. To odgovara na pitanje discipline, a ne na pitanje osposobljavanja. Pravilnik kaže kada se alat smije upotrebljavati, a kolegij bi naučio kako se s njim radi.

A studente bi tijekom studija trebali naučiti ne samo efikasnom načinu komunikacije s AI alatima (promptanje) već ih, prije svega, treba naučiti metodičnom radu: kako razložiti zadatak, prepoznati što se može prepustiti alatu, a što mora ostati ljudska prosudba. Jednako je važno razviti naviku provjere, jer AI može proizvesti odgovor koji zvuči uvjerljivo, a ipak je netočan. U hrvatskome je to posebno osjetljivo zato što su domaći propisi, stručna literatura i lokalni kontekst često slabije pokriveni. Zato se mora učiti i granica upotrebe, odnosno kada alat uopće ne treba upotrebljavati i koje podatke nije dopušteno unositi u komercijalne platforme.

Ključno je razumjeti odgovornost. AI alat ne odgovara ni za jednu tvrdnju koju isporuči, nego osoba koja tu tvrdnju prihvati i dalje upotrijebi. Nastavno tome postoji i zakonska obveza iz članka 4. Zakona o umjetnoj inteligenciji, koja je na snazi od 2. veljače 2025., a koja traži da organizacije koje upotrebljavaju AI osiguraju da osobe koje s njim rade razumiju kako sustav radi i kakve rizike nosi. Sveučilište je obveznik jednako kao i banka. Prilog III. istog zakona obrazovanje svrstava u visokorizična područja, primjerice sustave za upis i ocjenjivanje, uz rok usklađivanja 2. prosinca 2027. Nije sigurno koliko su s tom zakonskom obvezom studenti upoznati i koliko su je sveučilišta svjesna.

Tri preporuke za sveučilišta

Da bi tu situaciju promijenila nabolje, predlažem sveučilištima tri koraka za provedbu. Prvo, uvrstiti AI ondje gdje je nekad bila informatička pismenost, u obveznu sastavnicu prve godine, ali povezanu sa strukom. Pravnik i strojar ne trebaju jednak sadržaj. Drugo, uvesti izjavu o korištenju kao dio svakoga većeg studentskog rada, nekoliko rečenica o tome gdje je alat korišten i što je provjereno, koje se ocjenjuju. Tako se metoda uvježbava tijekom cijelog studija, a nastavnik ocjenjuje rasuđivanje umjesto da bude istražitelj. Treće, osigurati institucionalne licencije i pravila o podacima. Bez toga studenti i nastavnici upotrebljavaju privatne račune, bez kontrole nad time što unose.

Mlađi kolega nije lošiji ni manje sposoban. Na prvoj godini imao je obvezni kolegij informatičke pismenosti i naučio je raditi s dokumentima i tablicama. Alat koji će upotrebljavati svaki dan radnog vijeka nije bio u programu ni u jednom obliku. Tvrtka je taj propust platila internim programom edukacije, koji bi bio nepotreban da je vještina došla s diplomom. Trošak propusta u obrazovnom sustavu završi kod onoga tko je zadnji u lancu, a ovoga puta to su poslodavci. Fakulteti su jednom već prepoznali kada neki alat postane osnovni alat za rad. Nema razloga da to ne naprave i drugi put.