Slavko Linić: Ministar koji je fiskalizirao Hrvatsku i pao na predstečaju

Slavko Linić rođen je 19. rujna 1949. u Mikeljima na Grobniku. Nije slučajno da je nakon desetogodišnjeg gradonačelničkog staža na čelu tradicionalno lijevo orijentirane Rijeke ušao 2000. u Vladu. On je svakako najčvršća poveznica između dviju SDP-ovih vlada, one Ivice Račana i vlade Zorana Milanovića, ali ni on nije izdržao dva puna mandata.

Morao je otići nakon ukupno oko šest godina i tri mjeseca provedenih u dvjema SDP-ovim vladama, najprije kao potpredsjednik Vlade Ivice Račana, a potom kao ministar financija u Vladi Zorana Milanovića. Koalicijski partner Radimir Čačić nakupio je kod Račana i Milanovića nepunih pet godina ministarskoga staža, a Neven Mimica u dva nepotpuna mandata manje od četiri godine. 

Iz Rafinerije na čelo Rijeke

Ekonomist s Grobnika karijeru je počeo graditi u realnome sektoru. Bio je spretan s brojevima pa je ubrzo dogurao do pozicije financijskoga direktora riječke rafinerije. U politiku je ušao prijelomne 1990. kao predsjednik tadašnjega Izvršnog vijeća Općine Rijeka, a 1993. postaje gradonačelnik Rijeke. 

Široke ovlasti kod Račana

Kao najmoćnijega Riječanina Ivica Račan postavlja ga za potpredsjednika Vlade sa širokim ovlastima: koordinirao je gospodarske resore, sudjelovao u izradi proračuna i gospodarskih strategija, nadzirao privatizacijske procese, pregovarao s MMF-om i Svjetskom bankom… Bio je jedan od glavnih nositelja gospodarske politike Račanove vlade te je sudjelovao u stabilizaciji javnih financija i reformama potrebnim za približavanje Europskoj uniji.

Zenit s fiskalizacijom

Ipak, vrhunac političke karijere doživio je kao ministar financija u vladi Zorana Milanovića. Posebno će ostati zapamćen po uvođenju fiskalizacije, za koju Vlada i većina ekonomista smatraju da je značajno suzila prostor za sivu ekonomiju i utaju poreza. Tim se propisom Hrvatsku znatno približio pravilima igre EU-a. 

Kontroverze s predstečajevima

No možda i veću pozornost javnosti privukao je zbog uvođenja Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Cilj je bio tvrtkama u financijskim problemima omogućiti restrukturiranje bez pokretanja stečaja. Ideja je bila da se u roku od 120 dana postigne dogovor između dužnika i vjerovnika, uz aktivnu ulogu države kao najvećeg vjerovnika. 

Iako su mnoge tvrtke zahvaljujući toj mjeri opstale, sustav je ubrzo postao ozloglašen zbog sumnji u pogodovanja, manipulacije i sukobe interesa. Država je u mnogim postupcima bila jedan od najvećih vjerovnika, što je Ministarstvu financija davalo snažan utjecaj na ishod nagodbi. Vrhunac kontroverzija prelomio se na slučaju Spačva, koji je postao simbol kritika da su predstečajne nagodbe pojedinim poduzećima omogućavale povlašten tretman.

Sukob s Milanovićem

Spor između Linića i premijera Milanovića tinjao je mjesecima, a kulminirao je 2014. Predsjednik Vlade smijenio je Linića 6. svibnja, navevši kao razloge sumnjive predstečajne nagodbe – prije svega u vezi sa Spačvom. Milanović mu je zamjerio prihvaćanje zemljišta za koje se tvrdilo da je višestruko precijenjeno, uz procijenjenu štetu za državu od oko 27 milijuna kuna. Uz to mu se spočitavalo odbijanje da smijeni svoga pomoćnika Branka Šegona zbog navodne upletenosti u sumnjive HBOR-ove kredite. 

Linić je Milanoviću uzvratio optužbama da štiti osobne i obiteljske interese te da iskorištava državne službe za političke obračune. U iskazu Uskoku tvrdio je da je Milanović utjecao na istrage protiv bivše šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec i pokušao spriječiti njezin kazneni progon. Uskok je nakon provedene istrage zaključio da u Linićevu postupanju nije bilo elemenata kaznenoga djela. 

Kraj političke karijere

Nakon smjene ubrzo je izbačen i iz SDP-a i njegov politički put završio je u 65. godini. Unatoč smjeni i kontroverzijama, Slavko Linić ostat će upamćen kao jedan od najutjecajnijih hrvatskih ministara financija, čovjek koji je obilježio i Račanovu i Milanovićevu eru te ostavio trajan trag fiskalizacijom i predstečajnim nagodbama.