Nakon četiri mjeseca prosvjeda ni svemoćni vožd Vučić, koji kontrolira sve u Srbiji ne zna tko ga želi natjerati na odlazak s vlasti
Masovnim skupom u Beogradu, navodno većim čak i od prosvjeda koji su prethodili svrgavanju Slobodana Miloševića, takozvani studentski prosvjedi u Srbiji prošle su subote dosegnuli dosadašnji vrhunac. Iako taj pokret, kojem je formalni povod bio rušenje nadstrešnice na novosadskome željezničkom kolodvoru, pri čemu je poginulo petnaestero ljudi, traje već puna četiri mjeseca, iako je od novosadsko-beogradskoga narastao do svesrpskoga, iako je od studentskoga prerastao u studentsko-narodni, i dalje ostaje enigma tko su njegovi stvarni organizatori i koji su njegovi istinski ciljevi. Jer, na kraju, pokreti se ipak ne organiziraju radi čišćenja i ozdravljenja institucija, što je deklarirani studentski cilj, nego, u pravilu, ponajprije podrazumijevaju promjenu vlasti. Ali ne svode se samo na promjenu režima.
No čini se da ni nakon četiri mjeseca prosvjeda čak ni svemoćni srpski vožd Aleksandar Vučić, koji kontrolira baš sve u Srbiji, još ne zna tko ga zapravo želi natjerati na odlazak s vlasti, i to u trenutku kada sa svim ključnim geopolitičkim subjektima naizgled ima stabilne odnose, a s nekima i izvrsne (SAD, Rusija, Kina, Turska), tko bi trebao postati zamjena njegovoj političkoj kliki i s kojim ciljem. To što glavne organizatore prosvjeda vidi u ‘neprijateljskim‘ hrvatskim obavještajnim službama, samo potvrđuje da ne zna dokraja što se zapravo događa u Srbiji.
Pitanja traže odgovore
Iz načina na koji su se prosvjedi dosad vodili jasno je da je riječ o suvremenom i vrlo organiziranom prosvjednom konceptu koji nikako ne izgleda kao da je nastao u Srbiji i koji ne mogu osmisliti, organizirati i voditi studenti, čak ni kad im se pridruže njihovi profesori. Ali mogu ga provoditi. Izabran je povod koji može dirnuti i pokrenuti ljude: pogibija putnika na novosadskome kolodvoru kao posljedica koruptivnog sustava gradnje. Tempo širenja prosvjeda na cijelu državu i cijelo društvo bio je besprijekoran, uključujući baš sve: od zelenih aktivista preko četničkih barjaktara do običnih ljudi koji žele samo pravdu i bolji život. Inzistiranjem na demokratskim standardima i funkcioniranju institucija spriječili su da prosvjed politički instrumentalizira Vučićeva (dogovorna) oporba. Dosad nemaju profilirane vođe koji bi mogli postati meta režima. Imaju vrhunski PR koji uključuje i čišćenje grada nakon prosvjeda. Ostavljaju dojam drukčije Srbije. Politički i korupcijski devastirana Vučićeva Srbija iznimno je povoljan teren za takve prosvjede. Ali iz svega toga i dalje ne znamo – tko upravlja njima?
Prema dosad prikazanom, možda je prosvjedima u Srbiji najbliža ‘franšiza‘ koja je ljetos primijenjena u Bangladešu. Prosvjedi protiv korumpiranih institucija počeli su kao studentski, prerasli su u narodne i tek nakon toga istaknuti su politički ciljevi i kandidati. Prerasli su u ‘narodnu revoluciju‘ i nakon režimskog nasilja preuzeta je vlast formiranjem tzv. prijelazne vlade, a bivša dugogodišnja premijerka šeika Hasina natjerana je na bijeg u Indiju. Je li to i scenarij za nastavak srpskih prosvjeda? Vrlo moguće. No zanimljivo je da stvarni organizator ‘narodne revolucije‘ u Bangladešu nikada nije pouzdano ustanovljen.
Očito je da su oko nove – i dalje prijelazne – vlade vrlo aktivno angažirane međunarodne mreže nevladinih udruga. U nekim se analizama spominje da iza ‘narodne revolucije‘ politički stoji Kina. I sve je to u sferi nagađanja. Ali odgovore traže sljedeća pitanja: Jesu li međunarodne NGO-ove mreže koje je iznjedrio zeleni globalizam postale samoodrživi politički subjekti na svjetskoj razini? Je li s pomoću njih danas moguće naručiti i provesti ‘demokratske obojene‘ prevrate i ‘narodne revolucije‘, koje su nekad provodile obavještajne službe? Tko sve može biti naručitelj revolucija nakon političkog zaokreta u Washingtonu i uskrate financijske potpore NGO-ovim mrežama?
Opasnost od prelijevanja
U Hrvatskoj je to osobito važno znati, ne samo zbog budućnosti Srbije koja uvelike određuje regionalnu sigurnost nego i zbog mogućnosti, zapravo opasnosti, da se ‘revolucija‘ prelije u Hrvatsku, u uvjetima geopolitičkih promjena u kojima je iznimno važno zadržati stabilnost. Potpora hrvatskih ogranaka zelenih i radikalno lijevih NGO-ova studentskim prosvjedima u Srbiji i aktiviranje raznih studentskih ‘plenuma‘ na sveučilištima dodatan su poziv na oprez. A valja i pratiti hoće li tragični požar u diskoteci u Kočanima u kojem je poginulo šezdesetak mladih ljudi dobiti nastavak u – studentskim prosvjedima u Sjevernoj Makedoniji.