Otkada je postalo jasno da će koronavirus potrajati i ozbiljno načeti globalnu ekonomiju, glavno je pitanje, na koje svaki dan postoji oko 50 različitih odgovora, koliko će točno trajati ta epidemija. Na prvi pogled, čini se kako odgovor na to pitanje predstavlja ključni parametar za ocjenjivanje ekonomske štete, no, koliko god se čini logičnom, rasprava o trajanju epidemije u kontekstu ekonomske štete zapravo je savršeno bespredmetna. Štoviše, njeno trajanje je bolno nevažno i to iz vrlo jednostavnog razloga – koliko god ona trajala, mi ne možemo trajati dulje od nekih mjesec dana, ako i toliko.
Većina ljudi u striktnoj izolaciji može, ako ćemo biti sasvim iskreni, potrajati vjerojatno najviše nekoliko tjedana, a više-manje isto vrijedi i za ekonomiju. Moderni život i ekonomija jednostavno nisu dizajnirani za rigoroznu karantenu dulju od nekoliko tjedana i to se ne može pucketanjem prstiju promijeniti, stoga je predviđanje njenog trajanja, kada se govori o ekonomiji, promašeno. Razumnije je pitanje zato koliki dio ekonomije može preživjeti oko mjesec dana izvanrednih mjera i na koji način.
Svaka ideja da se mjere mogu rastezati koliko je potrebno nerealna je, čak i opasna tlapnja. Države mogu pokušati inzistirati, no u tom slučaju svaki sljedeći dan zahtijevat će sve snažniju i agresivniju represiju, ali i sve veće resurse, što u konačnici neće imati samo ekonomske, nego i šire društvene, političke i sigurnosne posljedice.
Trajao, dakle, virus još tri, šest ili 60 mjeseci, jednostavna istina koju zasad nitko ne želi izgovoriti jest da će se radno sposobno stanovništvo nakon ispucavanja posljednjeg metka u cijevi u obliku stroge karantene morati vratiti na posao smirila se epidemija ili ne. Drugim riječima, nakon nekoliko tjedana ozbiljne izolacije, većina nas morat će se vratiti nekakvoj baznoj normalnosti, pa i uz rizik zaraze jer niti na osobnoj razini, niti na ekonomskoj, trajnije restrikcije ne možemo izdržati. Pobijediti virus, a izgubiti ekonomiju i pamet zvuči kao udžbenička definicija Pirove pobjede.