Hrvatska ima sustav kojim se odmah mogu podignuti, uvezati i koristiti svi državni, javni, lokalni, nevladini i poslovni resursi za obranu od bilo koje katastrofe. Umjesto da rade svoj posao, svi odgovorni potreseno su hodali za Plenkovićem i Milanovićem po Petrinji, Glini, Sisku...
Hrvatski Zakon o sustavu domovinske sigurnosti jedan je od najboljih u svijetu. Prepisan je iz izraelskih, američkih i drugih uzornih izvora. Nakon dugih zakulisnih bitaka različitih lobija duboke države oko ovlasti i kontrole u tom novom sustavu, u studenome 2017. napokon je prihvaćen. Požurili su ga katastrofalni požari u Splitu i oko njega u srpnju iste godine koji su pokazali da ne postoje funkcionalan zapovjedni lanac i koordinacija službi u kriznim i katastrofičnim situacijama.
I tako smo pod dojmom požara, da se nered i kaos ne ponove, dobili Zakon o sustavu domovinske sigurnosti prema kojem se u roku 'odmah', u praksi u samo nekoliko sati, mogu podignuti, uvezati i upotrijebiti gotovo svi državni, javni, lokalni, nevladini i poslovni sustavi i resursi koji mogu biti od koristi u obrani od bilo koje katastrofe ili prijetnje.
To je ono što se po Zakonu može. A onda se 29. prosinca dogodio razoran potres u Petrinji, najsnažniji u Hrvatskoj otkako je mjerenja, uzdrmavši Sisak, razorivši Petrinju, Glinu i niz okolnih mjesta. Prema Zakonu je daljnje postupanje prilično nedvosmisleno i jednostavno. A budući da ga je Vlada propustila primijeniti u vrijeme proljetnog potresa u Zagrebu, očekivala sam da će se možda iz tog iskustva izvući neke pouke.
Zakon – mrtvo slovo na papiru
Nakon što se prikupe prve informacije o potresu i posljedicama, dakle već u prvom satu poslije potresa, Koordinacija za domovinsku sigurnost, koju vodi potpredsjednik Vlade za nacionalnu sigurnost, a sastoji se od savjetnika predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, šefova svih relevantnih ministarstava, šefova vojske i obavještajne službe, 'predlaže Vladi Republike Hrvatske proglašenje krize, formiranje stožera za upravljanje krizom i način odgovora na krizu'. S obzirom na angažman vojske logično bi bilo da na čelu stožera bude ministar obrane (ali nije nužno).
Dakle, već sat i pol do dva nakon potresa Vlada može (morala bi) osnovati stožer sastavljen prema sektorskim kompetencijama koji odlazi na teren i operativno upravlja krizom, organizira, poziva i usmjerava druge službe na lokalnoj i državnoj razini, kao i volontere, prema trenutačnim potrebama i prioritetima. Ne piše u Zakonu, ali bilo bi u skladu s običajima, da predsjednik Vlade i predsjednik države odu u Petrinju kad je operativni stožer za upravljanje krizom već ondje i već operativan. Stožer može podignuti i uvezati sve lokalne vlasti i službe.
Znači, nekoliko sati nakon potresa može (morao bi) imati informacije o njegovim posljedicama, baš u svakom selu, i prije povratka iz Petrinje šefu države i vlade predočiti sliku stanja na terenu, kao i okvirni plan zbrinjavanja i sanacije. U praksi je to izgledalo posve drukčije. Zakon oko čijeg je donošenja stvorena velika fama ostao je mrtvo slovo na papiru. Nakon vijesti o potresu premijer Plenković i predsjednik Milanović potreseno su hodali po Petrinji, Glini, Sisku… Dužnosnici koji su prema funkciji članovi Koordinacije za domovinsku sigurnost i koji su trebali biti glavni pokretači i koordinatori operacije spašavanja i zbrinjavanja hodali su za njima.
Prve vijesti o ljudskim žrtvama i razornosti potresa u manjim mjestima i selima donijeli su samoorganizirani volonteri, osobito iz navijačkih skupina, koji su tim ljudima i donijeli prvu pomoć. U drugom su se valu dopremom pomoći za provizorno stambeno zbrinjavanje istaknuli samoorganizirani poduzetnici.
Civilna zaštita kao najslabija karika
No postoji možda i lošija opcija od ove koja se dogodila: da je Zakon odmah primijenjen, da je koordinacija na nacionalnoj razini sa svim zapovjednim ovlastima po dužnosti povjerena potpredsjedniku Medvedu, da je šef operativnog stožera postao ministar Banožić (koji tri dana nakon potresa obećava da će sutradan postaviti dvadeset vojnih šatora), a da je koordinacija volontera povjerena šefu Civilne zaštite, gospodinu Trutu (koji ih je izvrijeđao nakon što su obavili njegov posao)…
Nije vjerojatno da bi sustav u rukama nekompetentnih pojedinaca bio efikasniji. Ali sigurno je da bi skrivajući svoje propuste zaustavili onu spontanu humanitarnu energiju koja se još jednom pokazala kao najveća hrvatska snaga, probudivši nadu da možemo drukčije. Šest dana nakon potresa Vlada je napokon osnovala krizni stožer.
U sklopu sustava Civilne zaštite, koji se pokazao kao najslabija karika u krizi. Na redu je obnova. A to već nije posao koji bi naša uvezana politička elita prepustila entuzijastima i volonterima. Profesionalci već čekaju svoj dio kolača. Uostalom, jednom su već obnovili kuće na Banovini. Tako da se ruše i bez potresa.