Lavoslav Ružička: prvi hrvatski nobelovac između parfema i testosterona

Prvi hrvatski nobelovac, kemičar Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. rujna 1887. - Mammern u Švicarskoj, 26. rujna 1976.), svjetsku je slavu stekao pionirskim radovima na strukturi i sintezi muških spolnih hormona, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. za istraživanja polimetilena i viših terpena, spojeva koji su imali velik značaj za razvoj moderne organske kemije, farmaceutske industrije i industrije mirisa. Upravo mu je suradnja s industrijom parfema donijela financijsku stabilnost.

Nakon školovanja u Osijeku i studija u njemačkom Karlsruheu, znanstvenu je karijeru gradio ponajprije u Švicarskoj. Radio je na uglednoj Tehničkoj visokoj školi ETH u Zürichu, bio profesor na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj, a zatim se ponovno vratio u Zürich, gdje je stvorio jednu od najuglednijih europskih škola organske kemije.  

Veze sa Zagrebom

Iako je najveće uspjehe ostvario u inozemstvu, Ružička je održavao bliske veze s Hrvatskom. Zagrebačko sveučilište ponudilo mu je profesuru, a prema dostupnim podacima dobio je čak dvije ponude za rad u Zagrebu, na Tehničkoj visokoj školi i na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu. Međutim, nije ih prihvatio jer je smatrao da tadašnje prilike ne omogućuju dovoljno sredstava za ozbiljan istraživački rad. Umjesto toga ostao je u Švicarskoj, gdje su znanstvena infrastruktura i financiranje bili znatno razvijeniji.  

Nakon što je dobio Nobelovu nagradu, 1940. doputovao je u Zagreb gdje je održao predavanje znakovita naslova 'Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona'. Tom je prilikom izabran za počasnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu.  

Parfemi kao put do financijske stabilnosti

Zanimljivo je da Ružičkin znanstveni uspon nije bio vezan samo uz akademski svijet. Još kao mlad istraživač povezao se s industrijom mirisa i parfema, proučavajući terpene i druge prirodne spojeve važnima za proizvodnju mirisa. Surađivao je s njemačkom tvrtkom Haarmann & Reimer te kasnije sa švicarskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Upravo mu je ta suradnja osigurala financijsku stabilnost i sredstva za daljnji istraživački rad.  

Njegova istraživanja dovela su do sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, vrlo važnih sastojaka u industriji mirisa. Kasnije se okrenuo istraživanju steroida i spolnih hormona, što je rezultiralo otkrićima koja su mu donijela Nobelovu nagradu.  

Švicarski ili hrvatski kemičar?

Ružička je bio znanstvenik koji je spojio akademsku znanost i industrijsku primjenu. Njegov život pokazuje kako vrhunska istraživanja često ovise ne samo o talentu nego i o uvjetima rada, zbog čega je karijeru izgradio u Švicarskoj, premda veze s Hrvatskom nikada nije prekinuo.

Pomalo je neobično da ga Hrvatska enciklopedija opisuje tek kao "švicarskog organskog kemičara hrvatskog podrijetla", budući da je riječ o znanstveniku rođenom u Vukovaru, školovanom u Osijeku i Karlsruheu te profesoru koji je najveći dio radnog vijeka proveo u Švicarskoj. Uostalom, danas ga i hrvatska i švicarska znanstvena tradicija podjednako smatraju dijelom svoje baštine.

U svoj laboratorij u Zürichu Ružička je dovodio mlade i obećavajuće znanstvenike. Među njima je bio i još jedan hrvatski kemičar, Vladimir Prelog. Nakon Ružičkina odlaska u mirovinu Prelog je preuzeo  vođenje laboratorija, a godinu dana prije Ružičkine smrti, 1975., postao drugi hrvatski nobelovac za kemiju. Tako je Ružička, uz vlastitu Nobelovu nagradu, neizravno sudjelovao i u stvaranju još jednog nobelovca.