Tragična smrt ekonomskog analitičara

Mlada hrvatska dramatičarka Vedrana Klepica nakon izvedbi svojih tekstova u Australiji i Engleskoj te nekoliko postavljenih u Hrvatskoj prihvatila se režije svog teksta, već izvedenog na pozornici ZKM-a.

Riječ je o vrlo kvalitetnoj drami koja u maniri postdramskog pisma elaborira svijet današnjih ljudi upletenih u strukture moći, odnosno u ekonomiju. U tom se tekstu Klepica bavi neoliberalnim tržišnim kapitalizmom i njegovim protagonistima, točnije igračima i pijunima.

Nestao je i ubijen mladi ekonomski analitičar. Njegovi kolege, prijatelji, ljubavnica, bivša djevojka isprepleću se i pojavljuju u četiri dramska lika, dva muška i dva ženska, govoreći doslovce o svojim funkcijama u današnjemu socioekonomskom poretku, odnosno hijerarhiji moći.

Pravila igre

Oni su dio mašinerije koja ih u isto vrijeme proizvodi i jede, stvara i uništava, sve prema potrebi. Upravo kao što nam ekonomija i društvo funkcioniraju na načelu umjetne proizvodnje potreba, režirane proizvodnje da bi rasla moć (naoko) nevidljivih režisera igre. Takav je bio i život tragično preminulog ekonomskog analitičara. I svih ljudi s kojima je kontaktirao, a koji se pojavljuju na sceni. Svi su oni dio lažne mašinerije koja će za njih učiniti sve ako pristanu na pravila igre, ali ih isto tako u trenutku uništiti, jednostavno izbrisati iz sustava, odstupi li njihovo ponašanje od pravila igre.

Kvaliteta Klepičina teksta upravo je u tome što ogoljuje nemoć svakog pojedinca, sudjelovao on ili ne u strukturama moći, bavio se ekonomijom ili umjetnošću. Onaj naoko izvan sustava, koji o tim drugima govori, donekle je slobodan upozoriti na probleme, odnosno ogoliti strukturu i pravila igre onima koji je možda nisu dovoljno svjesni, ali još ne može, ili može vrlo sporo, mijenjati njezina pravila.

Oprezna režija

Kad je riječ o režiji, hrabro je što se autorica prvi put prihvatila tako izazovnog zadatka koji svakako treba pohvaliti. Pristupila mu je oprezno, donekle koncertno, držeći se okosnica vlastitog teksta, što je sasvim logično za režijski prvijenac. Takav tekst, kvalitetan i slojevit, nudi mnogo mogućnosti za razne režijske koncepte i vizije, koji ovom prigodom nisu do kraja iskorišteni. Opet, ništa čudno za režijski prvijenac.

Ipak, riječ je o kvalitetnoj interpretaciji, posebice izvrsnih glumaca, od kojih bih ponajprije izdvojila ženski dio, Ivanu Krizmanić i Hrvojku Begović, te Deana Krivačića. Tomislav Krstanović donekle je zaostajao za njima, ali ne toliko da bi utjecao na skupnu dinamiku na sceni. Kostimografija (Katja Šunjić Kudin) i scenografija (Maja Kolar) dosljedne su takvoj interpretaciji.