Kako se i moglo pretpostaviti, s padom temperature nastupio je i nagli pad interesa radnika za rad od kuće, pa isti oni mediji koji su oduševljeno otkrivali taj oblik rada i nudili digitalnu ekonomiju kao rješenje gotovo svih ekonomskih nedaća tijekom pandemije, sada objavljuju tužna svjedočanstva poduzeća koja su primijetila nastupanje zamora radom od kuće.
Jednako je tako dojam kako se općenito san o digitalizaciji kao odgovoru na ograničenja epidemije polako rasplinuo pred naletom stvarnosti koja otkriva da svijet i dalje ovisi o sasvim klasičnoj ekonomiji. Ispada da se kruh ne može zamijesiti preko laptopa iz spavaće sobe, da se ne može napraviti frizura nekomu preko Zooma, telefonski obaviti operacija srca ili proizvesti lijekove s pomoću tableta iz kupaonice, nego da netko mora sasvim fizički i osobno otići nekamo, ondje boraviti neko vrijeme i nešto raditi.
A da bi pak oni koji zaista mogu raditi od kuće, kakvih očito i nema baš onoliko koliko se početkom godine mislilo, mogli živjeti svoju digitalnu utopiju, neki nesretnik u dalekoj zemlji mora ustati u šest ujutro i ići u tvornicu sklopiti napravice na kojima se temelji taj sljedeći evolucijski korak inkarniran u neizlaženju iz kuće ili radu s neke egzotične lokacije, a još veći nesretnik mora ustati u četiri ujutro i cijeli dan vaditi iz Zemljine utrobe materijale potrebne za izradu spomenutih igračkica. Koliko god tehnologija napredovala i otvarala nove mogućnosti, 'analogna' ekonomija ostaje kralježnica naše egzistencije i to se (još) nije promijenilo.
Više o razlozima zašto još neko vrijeme nećemo živjeti digitalnu stvarnost pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.