'Digitalizacija' je čarobna riječ. Sve prelazi u virtualni svijet, nema više hodočašćenja po raznim šalterima, ispunjavanja beskrajnih formulara, kontakata s činovnicima… E-usluge su tu, sve je nadohvat klika. Pa sam se i ja napokon krenuo učlaniti u sustav kako bih mogao platiti turističku pristojbu za svoj apartman. Iz sustava e-Građani pokušavam ući u eVisitor, ali dobivam poruku da nisam prijavljen. Tražim pomoć.
U kontaktnom centru upućuju me da se javim lokalnoj turističkoj zajednici. Pretpostavljam da trebam dobiti neku lozinku pa zovem. Na pravom sam mjestu, ali 'morate doći do nas'. Tako je virtualni eVisitor postao gnjavaža na šalteru s ispunjavanjem formulara sa svim mogućim i nemogućim podacima, pa i OIB-om. Svi ti podaci negdje postoje, velik dio njih i u mojoj prijavi u sustav e-Građani, ali zašto bi bilo digitalno kad je sigurnije analogno? Zašto bi bilo brže kad može sporije? Zašto bi bilo jednostavno kad može komplicirano? Ipak, napokon sam se dokopao ulaznih podataka, uz popratni papir s pretpotopnom 'TAN listom' (300 kombinacija brojeva kojima se dodatno identificiram). Tako sam dobio dopuštenje da opet unesem svoje podatke u eVisitor. Ali ovaj put digitalno. Eeeee, to je, dakle, ta digitalizacija.