Ivan Mažuranić: Književnik i ban pučanin koji je modernizirao Hrvatsku

Ivan Mažuranić postao je hrvatski ban 20. rujna 1873. godine. U povijesti je ostao zapamćen pod nadimkom ‘ban pučanin’. Nije ga dobio zbog političkog programa, nego zbog podrijetla. Mažuranić nije potjecao iz plemićke obitelji, nego iz građansko-težačke obitelji iz Novog Vinodolskog. Bio je jedini hrvatski ban neplemićkog podrijetla.  

No upravo je taj podatak važan jer objašnjava zašto se njegovo ime pamti i danas. Mažuranićev dolazak na čelo Hrvatske simbolizirao je prodor obrazovanoga građanskog sloja u vrh političkog života. Od desetorice banova koji su upravljali Hrvatskom od njegova imenovanja do raspada Austro-Ugarske 1918. godine, svi su pripadali plemstvu ili aristokraciji, pa je nadimak ‘ban pučanin’ ostao trajno vezan samo uz njega.  

Zaokret prema modernoj Hrvatskoj

Još je važnije ono što je učinio na položaju bana. Njegovo sedmogodišnje banovanje pretvorilo se u jedno od najreformskijih razdoblja hrvatske povijesti 19. stoljeća. Uvedena je odgovornost bana Saboru, razdvojeni su uprava i sudstvo, ojačana neovisnost sudaca te stvoreni temelji modernije i učinkovitije državne uprave. Povjesničari upravo zato Mažuranićevo razdoblje smatraju prekretnicom u izgradnji moderne građanske Hrvatske.  

Posebno mjesto među njegovim reformama zauzima školstvo. Godine 1874. uvedeno je obvezno osnovno obrazovanje, a iste je godine otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu. Time je obrazovanje postalo dostupnije širim slojevima stanovništva, a Hrvatska je dobila ustanove bez kojih je danas teško zamisliti njezin kulturni i znanstveni razvoj.  

Epizoda s Croatia osiguranjem

Mažuranić se još od 1874. zalagao za osnivanje hrvatske osiguravateljske kuće. Središnja vlast deset je godina odugovlačila s izdavanjem dozvole, pa je Croatia osiguravajuća zadruga (današnje Croatia osiguranje) osnovana tek 1884. U međuvremenu je ban Mažuranić 1880. podnio ostavku zbog otezanja s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj. Problem je bio u raspodjeli poreza između Zagreba i Pešte. U suštini se radi o istoj logici središnje vlasti kao i u slučaju osnivanja domaće osiguravajuće kuće.

Mažuranić je bio i književnik, jezikoslovac i autor znamenitog spjeva ‘Smrt Smail-age Čengića’. Hrvatskom je jeziku ostavio i niz riječi koje se svakodnevno koriste, među njima sladoled, kišobran, nosorog i velegrad.  

Obitelj Mažuranića

Iako nije potjecala iz plemstva, Mažuranićeva je obitelj ostala upisana velikim slovima u hrvatsku povijest. Pa i zagrebački trg poznat kao 'Mažuranac' nije Trg Ivana Mažuranića, nego Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića. Možda je to mala povijesna nepravda prema banu pučaninu, ali i njegov brat Antun i sin Vladimir zaslužuju spomen. Antun je bio jezikoslovac, gramatičar i leksikograf, sudionik narodnog preporoda i jedan od osnivača Matice ilirske. Postavio je temelje hrvatskoj modernoj akcentologiji, dijalektologiji i tekstologiji. Vladimir je bio leksikograf, književnik, pravnik, povjesničar i akademik JAZU.

I treći od četvorice braće Mažuranić, Matija, nije nepoznat. Njegov putopis Pogled u Bosnu smatra se jednim od najvažnijih djela hrvatske putopisne književnosti 19. stoljeća. Na pučki način, bez ikakvih pobuda sa strane ili literarnih utjecaja, kao dobar poznavalac narodnog stvaralaštva, napisao je djelo koje se čita i kao pustolovina i kao realistički prikaz doživljenoga i viđenoga. Time je pomogao i bratu pri pisanju Smrti Smail age Čengića. 

I, last but not least, Ivanova unuka (kći Vladimira Mažuranića) poznata je književnica Ivana Brlić-Mažuranić

Na novčanici od sto kuna

Tako je – paradoksalno – građansko-težačka obitelj bana pučanina ostavila dublji trag od mnogih plemenitaških loza s dugom tradicijom. A i sam Ivan Mažuranić sa svojim reformskim banskim sedmogodišnjim mandatom uz bok je nešto starijem banu Josipu Jelačiću. Svojom svestranošću od politike preko jezikoslovlja do književnosti jedan je od ključnih Hrvata 19. stoljeća. 

Zanimljivo je da je čovjek koji je obilježio hrvatski narodni preporod i jezičnu samobitnost završio na novčanici nacionalne valute, a s nje nestao upravo u trenutku kada je Hrvatska dio monetarnog suvereniteta prenijela na eurozonu.