Zaoštravanje propisa o emisijama stakleničkih plinova te smanjenje besplatnih kvota emisija za pojedine industrije koje se ne mogu baš tako lako postati ugljično neutralne, potiče razvoj raznih tehnologija koje smanjuju emisije, ali i onih o kojima se nešto manje govori, onima koje hvataju ugljik.
- Uspjeh ćemo postići samo ako pokrenemo sve moguće mehanizme. Trenutno još uvijek više radimo na postojećim tehnologijama kao što su prestanak korištenja ugljena i prelazak na veći udio energetske i materijalne oporabe otpada, a dugoročno će biti potrebno i hvatanje ugljika - kaže Julija Škoro, voditeljica komunikacija i marketinga u Holcimu Hrvatska.
Taj proizvođač betona, cementa i agregata trenutno u svijetu ima 20 projekata za hvatanje ugljika te predano radi kako bi do 2030. godine imali prvo takvo operativno postrojenje.
- Smatramo da bi se i u Hrvatskoj trebala napraviti studija koja bi istražila razne scenarije hvatanja ugljika za sva ETS postrojenja. Osim toga, da bi hvatanje ugljika imalo većeg zamaha bit će potrebno i sufinanciranje, ali i poticanje te tehnologije na način da se uhvaćeni ugljik prizna kroz umanjenje ugljičnih obaveza bez obzira skladišti li se ugljik ili upotrijebi u nekom proizvodu - ističe Škoro.
Kako uhvatiti i uskladištiti ugljikov dioksid
U Hrvatskoj već tri godine postoji zakonodavno rješenje za uporabu takvih tehnologija. Naime, Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika regulira trajno zbrinjavanje ugljikovog dioksida njegovim utiskivanjem u duboke ležišne stijene. Takav se način zbrinjavanja zove Carbon Capture and Storage (CCS). Kad se tom procesu doda i mogućnost neke vrste korištenja CO2, primjerice u poljoprivredi ili kemijskoj industriji, kratica za takav lanac aktivnosti postaje CCUS (Carbon Capture, Utilisation and Storage), objašnjava stručnu terminologiju geotermalni konzultant Dragutin Domitrović.
U prijelaznom razdoblju do niskougljičnog gospodarstva, transformacije koja je za pojedine industrije bolno teška, CCUS je korisno oruđe. Kao primjer Domitrović navodi industriju cementa koja je odgovorna za oko osam posto svjetskih emisija CO2 i ubrzano razvija alternative cementu koje bi imale manji ugljični otisak, ali je vitalno zainteresirana i za CCUS kako bi u međuvremenu mogla nastaviti opskrbljivati svjetsku građevinsku industriju cementom bez ogromnih emisija CO2 u atmosferu.
- CCUS treba promatrati kao sredstvo za relativno brzo postizanje prvih ciljeva dekarbonizacije, u periodu dok se razne nove niskougljične tehnologije i tržišta, na primjer industrijsko korištenje vodika ili mreže punionica za električna vozila, razvijaju za široku komercijalnu upotrebu - govori Domitrović, osnivač i direktor konzultantske kompanije Calida Aqua, kako tehnologija hvatanja i uporabe CO2 ima savezničku ulogu u zelenoj transformaciji.
Naglašava pritom kako hvatanje, transport i utiskivanje CO2 u podzemlje nisu jeftini, ali sa stalnim porastom cijena ugljičnih kredita može se očekivati da će se prije svega ugljično najintenzivnije industrije usmjeriti razvoju CCUS projekata.
Može se očekivati da osnova svakog CCUS sustava bude veliki točkasti izvor, tumači konzultant navodeći kao primjer cementare, tvornice umjetnog gnojiva, rafinerije, elektrane na fosilna goriva, koji na jednoj lokaciji imaju velike emisije CO2. Dodaje kako nije nemoguće na takav sustav spajati i manje lokalne izvore CO2 kao što su industrijska postrojenja i toplane kojima se izgradnja sustava za transport i utiskivanje CO2 inače ne bi isplatila.
- Lokacije za geološko zbrinjavanje CO2 mogu biti iscrpljena naftna i plinska ležišta, ali i duboki vodonosnici. U Hrvatskoj ima i jednih i drugih potencijalnih lokacija, a i bogatog znanja kojeg su hrvatski stručnjaci stekli utiskivanjem CO2 za povećanje iscrpka na naftnim poljima Ivanić i Žutica. Sve lokacije za zbrinjavanje CO2 bit će radi povećanja sigurnosti pod rigoroznim nadzorom za vrijeme utiskivanja CO2, ali i 20 godina nakon prestanka utiskivanja - objašnjava Domitrović.