Nepalski mesari u jednoj slavonskoj mesnoj industriji, filipinski kuhari u Dubrovniku, radnici s Kosova na zagrebačkom Rotoru, Ukrajinci u pilani u Đakovu, Kinezi na Pelješkom mostu… Poslodavci su očajni, nema tko raditi. Domaćih radnika, unatoč statistici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), na raspolaganju nema. Nezaposleni su i dio su statistike, ali ne rade, ne traže posao, vjerojatno žive od turističke rente ili životare od socijalnih naknada.
Tko je mogao, otišao je za boljim životom i boljom plaćom u inozemstvo, a očiti nedostatak radne snage u Hrvatskoj već godinama podmirujemo strancima za koje poslodavci moraju ispunjavati komplicirane procedure zbog kvota za njihovo zapošljavanje. Kvote se u nekim industrijama popune prebrzo, a u drugima nikako, pa se pokazalo kako je kvotno rješenje uvoza strane radne snage prebirokratizirano i naprosto loše.
Svi dionici već godinama na to upozoravaju, ali nitko ih dosad nije htio čuti. Vlada je konačno i sama to zaključila pa ove godine u srpnju ukidamo kvote, a ubuduće će poslodavci, po uzoru na model zapošljavanja stranaca u Sloveniji, ako radnike ne pronađu na HZZ-u, moći dovesti čovjeka iz bilo koje zemlje izvan Europske unije (EU).
Iako je najprirodnije angažirati strance iz bivše države, zbog jezika i kulture, i taj bazen se ispraznio, pa se strani radnici dovode iz sve egzotičnijih zemalja poput Filipina, Pakistana, kojima će Hrvatska postati obećana zemlja. A to predstavlja i izazove, gdje te ljude smjestiti, kako se prilagoditi njihovoj kulturi, kako ih integrirati...