Zašto ne pijemo nagrađivana vina, a pijemo nenagrađivano pivo

Gotovo bih se mogla zakleti da, još otkako je dozvoljeno reklamiranje vina,  ni na jednom od nacionalnih televizijskih programa nisam vidjela reklamu za bilo koje vino. A dobro se sjećam kako su vinari, u vrijeme dok je reklamiranje vina bilo zakonom zabranjeni, plakali kako im bez reklama nema života. Posljednjih je godina vinarstvo u Hrvatskoj doživjelo pravu renesansu. U smislu broja vinara i u smislu kvalitete. Dokaz su medalje koje hrvatski vinari ubiru po svjetskim vinarskim sajmovima. Ovih su dana novine tako pune članaka o nevjerojatnom uspjehu hrvatskih vinara na najvećem i najcjenjenijem natjecanju vina na svijetu Decanter World Wine Awards. Lani su hrvatski vinari na tom ocjenjivanju pokupili čak osam zlatnih medalja, a ove godine samo jednu zlatnu, ali zato je broj nagrađenih hrvatskih vina ove godine bio dvostruko veći nego lani. Lani je nagrade ili preporuke dobilo 27 hrvatskih vina, a ove su godine takva priznanja dobila čak 53 vina. Čestitam!

A sada, kada su dokazali da znaju proizvesti odlično vino, vinari bi mogli malo poraditi i na njegovoj prodaji. Čini se da će to ipak ići malo teže. Na primjer, većina ovogodišnji Decantera hrvatskim je vinima dodijeljena u kategoriji vina čija je cijena viša od 10 funti. A to znači vrlo visoka. Na zapadnoerupskim tržištima vrlo kvalitetna vina u maloprodajnoj mreži kreću se već od tri do četiri eura. Po cijeni višoj od 10 eura, a kamoli višoj od 10 funti, niti jedno hrvatsko vino, ma koliko zlatnih Decantera osvojilo, ne može ući na police supermarketa. Može se eventualno naći u vinotekama, između stotina i stotina drugih, također visokokvalitetnih vina iz cijeloga svijeta.

Na police hrvatskih supermarketa takva vina, doduše, imaju ulaznicu ali nemaju prođu. Prosječan hrvatski ljubitelj vina prvo gleda na cijenu, a tek potom na kvalitetu i to uglavnom u razdoblju nakon što je popio sve što je sam proizveo pa do novog vina koje će također sam proizvesti. Oni ljubitelji vina koji ga ujedno i sami ne proizvode pak visoku cijenu kvalitetnih vina često nadomjeste relativno niskom cijenom kvalitetnih piva. I to ne samo zato što je pivo jeftinije, nego u prvom redu stoga što su ih pivari svojim reklamnim kampanjama uspješno nagovorili na potrošnju. Ne zna se pouzdano kolike su zalihe vina nagomilane u podrumima vinara, ali se zna da su sve veće i veće. Pretpostavka je da je u podrumima nagomilana dvogodišnja proizvodnja. Jest da (neka) vina dobivaju na cijeni dugim stajanjem, ali je tu problemčić koji se zove likvidnost, ne vinska nego novčana. Bilo bi stvarno glupo da nagrađivana vina, čak i ona ovjenčana Decanterima, zbog toga što ih se ne može prodati završe kao ocat. Ne bi li valjalo razmisliti o njihovu reklamiranju?

U suprotnom, tko će bez reklame znati čime se odlikuje Decanterovim zlatom ovjenčan merlot, berbe 2008. Eto kako ga opisuje Marijan Kežević, enolog iz Podruma Belje:  Ovaj merlot duboke rubinsko crvene boje na pri je pogled ozbiljno vino. Miris mu je intenzivan, bogat, voćni, s naglaskom na suhu šljivu, crno bobičasto voće, marmeladu, a u pozadini i na čokoladu, kako i vaniliju. Okusom je bogat, odlične strukture tijela, mekih i zrelih tanina, finih i bogatih kiselina, vrlo duga završetka...