Najbolja je priprema pametno odabrati pobjednika, ali imati plan za slučaj pogrešne procjene

Hrvatske kompanije koje posluju u sukobima pogođenoj Libiji uspjele su zaštititi radnike i imovinu, no sada treba pokušati spasiti ugovore vrijedne milijune dolara. Nade ima jer je hrvatska diplomacija na vrijeme stala na stranu pobjednika.

piše Vanja Figenwald

 Nedavni događaji u sjevernoj Africi pokazali su koliko je osjetljivo poslovati u zemljama u kojima sudbina kompanije znatno ovisi, posredno ili neposredno, o političkim strukturama.Raspad režima diktatora Moamera Gadafija za sve tvrtke u Libiji, pa tako i hrvatske (Viadukt, Montmontaža, Geofizika, Adria-Mar, Crosco), označio je početak poslovne neizvjesnosti izravno povezane s politikom nove vlasti. Načelno, ugovori su se dosad dobivali na natječajima, malo manje izravnim pogodbama, no poznato je da je za poslovanje u toj zemlji bio potreban blagoslov obitelji Gadafi za svaki važniji i veći projekt, što je uostalom uzorak poslovanja u praktično svim zemljama regije, pa je zato s političke strane priča od početka bila vrlo nezahvalna.

Jamstva za ugovore
Ako pogrešno odaberete, mogli biste ostati bez unosnih poslova, ali ni ostati po strani nije opcija koja može funkcionirati na duge staze. Pokazalo se da je službeni Zagreb dobro reagirao, koliko god uglavnom slijedio zajednička europska stajališta, dok se neki iz poslovne zajednice u prvi mah nisu najbolje snašli i pogrešno su ocijenili situaciju.Primjerice, Mladen Šarić, direktor Adria-Mara, tvrtke koja je za tu zemlju obavljala remont i izgradnju vojnih brodova, priznao je u intervjuu Lideru da u početku nije očekivao takav rasplet događaja i pobjedu pobunjenika, što je uostalom bilo stajalište i mnogih analitičara. Da je bilo određenih razilaženja, potvrđuje i Mario Nobilo, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, koji ističe da neke hrvatske tvrtke nisu bile zadovoljne svrstavanjem Zagreba na stranu pobunjenika nakon što je protjeran libijski veleposlanik u svibnju ove godine. Ipak, u ovom slučaju to se pokazalo dobrom odlukom jer se Hrvatska na vrijeme našla među prijateljskim zemljama i vjerojatno će relativno lako obnoviti gospodarsku suradnju u toj zemlji, možda je i proširiti. Prednost će vjerojatno imati veće zemlje koje su aktivnije sudjelovale u zbacivanju Gadafija, no Nobilo podsjeća da Hrvatska ionako nema ekonomske kapacitete za izrazito velike poslove.

Osim Adria-Mara koji je već dobio obećavajuće signale i jamstva poštovanja potpisanih ugovora, i u Geofizici, tvrtki najteže pogođenoj razvojem događaja u Libiji, vjeruju da će se normalizacijom stanja u toj zemlji otvoriti vrata nastavku započetih ugovora. Ta je kompanija morala otpustiti više od 200 radnika zbog prestanka djelatnosti i ostaviti opremu vrijednu 30 milijuna eura. Član Uprave Tomislav Radek kaže da su preko MVPEI-ja već ostvarili kontakte s predstavnicima prijelazne vlasti te da su im prenesena jamstva za poštovanje postojećih ugovora. I iz HGK navode kako su dobivena jamstva o poštovanju ugovora iz Gadafijeve ere.  

Imovina i radnici
Nepripremljenost na razvoj događaja u Libiji svakako će biti pouka hrvatskim kompanijama koje posluju u zemljama volatilnog političkog okružja. Radek priznaje da je sukob u Libiji brzo eskalirao, no i oni su se, poput drugih kompanija, snašli dosta dobro. Osoblje je evakuirano, imovina zaštićena, kontakti sačuvani. Zadovoljan je reakcijom hrvatske diplomacije. U najpovoljnijoj je situaciji Crosco, Inina tvrtka kći, zbog strateške važnosti svoje djelatnosti za svaku vlast. Energetika, odnosno eksploatacija nafte, najvažniji je izvor zarade, i za Gadafija i za pobunjenike, pa u HGK vjeruju da upravo s Croscom neće biti problema, moguća je eventualna odgoda manje važnih i megalomanskih projekata, što ne bi trebalo imati negativan učinak na hrvatske kompanije.

Stanje u sjevernoj Africi barem se zasad smiruje i u tim previranjima hrvatske su kompanije prošle relativno dobro. Premda očito nisu očekivale ovakav prevrat, zahvaljujući vlastitom pravodobnom reagiranju te potezima diplomacije naći će se u poziciji da za stare, ali i nove poslove pregovaraju iz pozicije prijateljske zemlje s novom vlasti. Globalna anonimnost Hrvatske čak bi donekle mogla biti i plus zbog izražene želje nove vlasti da ne pogoduje olako velikim i bogatim zemljama, pa bi u tome hrvatske kompanije mogle biti idealna sredina. Prvi je sljedeći izazov bez sumnje Sirija, zemlja s trenutačno najnestabilnijom političkom situacijom u kojoj interese imaju Crosco i Geofizika, iako je cijela regija, po kojoj je manji broj hrvatskih tvrtki razbacan, u posljednje vrijeme izrazito politički trusna. U zemljama regije situacija se donekle smirila, čak su i lokalni diktatori učinili neke ustupke svojim demokracijom opčinjenim građanima, no Sirija je prerasla u ozbiljan problem. U Geofizici smatraju da će se stanje ondje stabilizirati i spremni su za sve eventualnosti, kao i u Croscu. Planovi za slučaj eskalacije postoje, iako zasad sve aktivnosti teku neometano, ali i ovdje vrijedi ista logika kao i u Libiji. Dapače, podsjećaju u HGK, Crosco naftu mora isporučivati državi, zbog čega su u dosta dobroj poziciji situaciji usprkos.

Sve je u procjeni
Ono što ide u korist teze o smirivanju ujedno je i ključna mudrost u promišljanju kako pripremiti kompaniju na moguće revolucije i prevrate, a to je malo vjerojatan vojni angažman Zapada. Već je sudjelovanje u Libiji bilo diskutabilno, pa je time na neki način taj džoker ispucan. Naravno, to je tek manji faktor u razmišljanju Zapada, mnogo je važnija geopolitička situacija koja je u Siriji drukčija u odnosu na Libiju. Neposredna je regija potpuno nepredvidiva, odnosi moćne Turske s Izraelom nedavno su se zakomplicirali, regionalna sila Iran izravno je zainteresirana za održanje režima u Siriji i svako dizanje sukoba između diktatora Bashara al-Assada i neorganizranih pobunjenika na višu razinu, bilo izravnom intervencijom bilo drugim oblicima vojne pomoći, značilo bi prelijevanje na okolne zemlje, Libanon prije svega, vjerojatno Izrael i Palestinu, lako moguće i šire. Nastao bi kaos, što u ovom trenutku nije nikome u interesu. Tome treba dodati i priličnu nezainteresiranost glavnoga svjetskog kavgadžije Amerike, koja se ni u Libiji nije pretjerano angažirala, za ozbiljnije vojne akcije u tom osinjem gnijezdu. Bez njih veća pomoć Zapada kao takvog malo je vjerojatna, pa time i uspjeh prevrata u toj zemlji.

Događaji ove godine pokazali su, međutim, da je predviđanje vrlo nezahvalno. Val pobuna nitko nije očekivao niti je uzorak identičan. Dok su u Egiptu i Tunisu diktatori svladani bez pomoći vanjskih faktora, u Libiji to nije bilo moguće, zbog čega je zaista teško točno predvidjeti razvoj događaja. Ipak, razina zainteresiranosti Zapada i svjetskih sila, barem u slučaju Sirije, mogla bi biti dobar pokazatelj za buduće razvoje događaja. Na kraju krajeva američki poslovni interesi na Kubi prije dolaska Fidela Castra na vlast iza sebe su imali mnogo snažniju vojsku i diplomaciju te izvrsne odnose s lokalnim režimom koji je imao punu potporu najmoćnije zemlje na svijetu, pa nisu dobro procijenili situaciju i bili su prisiljeni pobjeći glavom bez obzira. Najbolja je priprema pametno odabrati pobjednika i planirati za slučaj da niste dobro odabrali.