Priča o rekordnom rastu potrošnje gledana s istarskog poluotoka daje ‘još rekordnije’ rezultate. Na pulskoj tržnici osim voća i povrća možete ispod pulta kupiti odlično maslinovo ulje. Sve moguće potrebne i nepotrebne sitnice za plažu – od natikača, kupaćih gaća do peraja i trendovskih napuhanaca − prodaju se na brojnim štandovima upitne legalnosti, porijekla i kvalitete bez istaknute cijene i, naravno, bez računa. Početkom ljeta lokalne novine dale su zlatni savjet iznajmljivačima – ove godine neće biti inspektora koji kontroliraju ‘zimmer frei’. Istarski vinari prodaju turistima vrlo dobra vina i još bolje rakije po dvije cijene – višoj s PDV-om i nižom, bez PDV-a, odnosno s računom ili bez markice i bez računa. Pa, makar za Poreznu upravu vrijedi reklamni slogan ‘bez računa se ne računa’, u potrošnji se sve računa, pa i bez računa. Netko je uzgojio maslinu, obrao je, proizveo ulje i na kraju ga prodao, a netko je to i platio. I siva ekonomija ulazi u proizvodnju, trgovinu i potrošnju.
Prema istraživanju od prije tri godine, ispod poreznog radara i bez državnih nameta svake godine provuče se čak 13 milijardi eura, odnosno 28 posto BDP-a. O. K., porez se mora plaćati, ali nisam siguran da bi država bolje prosperirala s tih 100 milijardi kuna na crno, odnosno s 25 milijardi ubranog PDV-a. Kad bi ta lova otišla u obrazovanje, istraživanje i razvoj, bio bih prvi zagovornik žestoke porezne kontrole i drakonskih kazni za neplaćanje poreza svakome, a pogotovu velikima. No većina tog utjeranog poreza, uvjeren sam, otišla bi u skupi državni aparat, koji bi još poskupio i opet podijelio nove povišice i dodatne beneficije za postojeće i novozaposlene izvršitelje izmišljenih poslova. Zato ipak pomalo simpatiziram male utajivače poreza, koji, eto, na taj način provode osobnu ‘internu devalvaciju’ te dižu svoju cjenovnu konkurentnost, ali i dodatno guraju rast potrošnje, koji je, uračuna li se i siva ekonomija, sigurno još veći od službenih lipanjskih 7,8 posto.