Kad povjesničari neki događaj promatraju s povijesne distance, onda to znači odmak od par desetaka godina. U novinarstvu ‘povijesna distanca‘ je – desetak dana. Tako je već prošlo tih desetak dana od medijski iznimno popraćenoga kritičkoga govora predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na savjetovanju ekonomista u Opatiji. Sada je moguće u miru analizirati i tumačiti njezina stajališta i ona premijera Andreja Plenkovića, različita kad je o ekonomskoj politici riječ.
Grabar-Kitarović: Otporni smo na reforme koje nas trebaju zaštititi kada prođe ‘doba debelih krava’
Buduća rasprava trebala bi se voditi o makroekonomskim razlikama. Pogotovo u nedostatku artikuliranih stajališta iz opozicije. I mi u medijima morali bismo poticati nastavak rasprave. Svoditi sve na osobne animozitete ili unutarstranačko ‘sapunanje daske‘ zaustavit će konstruktivan dijalog u začetku.
Da bi se došlo do potpuno zanemarenog dijela tog mimoilaženja, prvo treba odstraniti političke slojeve priče. One o tome da je Kolinda Grabar-Kitarović krenula u kampanju za drugi mandat, preko spekulacija da je HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem neće podržati u borbi za još jedan mandat i da će kandidat biti Damir Krstičević do mogućih osobnih animoziteta i pripadanja različitim ‘klubovima‘ (predsjednica kao američki, a premijer kao europski igrač). Vrlo je vjerojatno da u tim vidljivijim slojevima ima istine, ali sve to za buduće makroekonomske politike nije mnogo korisno.
Opatijski plamičak
Valja još u uvodu podsjetiti da je od početaka samostalnosti hrvatske države postojao, bar jednom ili dvaput na godinu, verbalni sukob predsjednika države i premijera. Dugotrajniji novinari sjetit će se da je dr. Franjo Tuđman znao na početku jesenskih sajmova na ZV-u kritizirati što radi vlada. Nastavilo se u vrijeme Stipe Mesića, pa čak i u vrijeme Ive Josipovića. Ili na ZV-u ili u Opatiji planuo bi plamičak polemike, ali bi se odmah i ugasio.
>>>Jurčić: Predsjednica ekonomsku politiku sagleda puno objektivnije od premijera
Čak ni sukobi predsjednika i premijera iz iste stranke, što se sada uzima kao strašna stvar, nisu prva takva situacija. Pa Josipović i Milanović bili su također ista opcija.
Dakle, ako zanemarimo političku stranu mimoilaženja predsjednice i premijera, trebalo bi, na kraju, vidjeti razlikuju li se i razilaze i koliko Grabar-Kitarović i Plenković u dijagnozi, a pogotovo u receptu za dugoročnije i održivije ozdravljenje ekonomije zemlje. Možda je za to dobro analizirati poruke iz sažetih obraćanja na ovotjednoj dodjeli Zlatnih kuna Hrvatske gospodarske komore.
Premijer Plenković govorio je o stabilnom i pouzdanom pravnom okviru te predvidljivom fiskalnom okviru. Najavio je provedbu programa nacionalnih reformi, izmjene zakona o strateškim investicijama i poticanju ulaganja te što manji državni deficit.
>>>Miodrag Šajatović: Pitanje iz 2020.: ‘Kad će biti bolje?’ Odgovor: ‘Bilo je 2017.’
Od početaka hrvatske samostalnosti postojao je, bar jednom ili dvaput na godinu, verbalni sukob predsjednika države i premijera. Još je Tuđman znao na ZV-u kritizirati ono što radi vlada. Nastavilo se u vrijeme Stipe Mesića, pa čak i u vrijeme Ive Josipovića. Na ZV-u ili u Opatiji planuo bi plamičak polemike, ali bi se odmah i ugasio.
Desetak minuta poslije predsjednica Grabar-Kitarović poruku je sažela u tezu da razvoj hrvatskoga gospodarstva treba temeljiti na izvozu jer će on kreirati proizvode dodane vrijednosti, dovesti do većega gospodarskog rasta i većeg životnog standarda.
Sudar dviju ‘škola‘
Pojednostavnjeno, premijer je prihvatio ‘školu‘ koju sasvim jasno zastupa potpredsjednica Vlade Martina Dalić, a koja se, također pojednostavnjeno rečeno, svodi na recept da se reformama treba poboljšavati opća ekonomska klima. Horizontalno. I za trgovce i za proizvođače. Za male, srednje i velike tvrtke. Pa neka onda unutar takvog okvira tržište odredi tko će biti pobjednici, a tko gubitnici.
>>>Dalić: Deregulacija i liberalizacija, takva je filozofija Akcijskog plana sa 104 mjere
Predsjednica države, opet pojednostavnjeno rečeno, priklonila se ‘školi‘ koja kaže da se postojeći, ne preveliki kapacitet države treba koncentirati na poticanje izvoza i izvoznika. Tu je izbjegla zamku da država određuje koje grane poticati. Opet je riječ o horizontalnoj mjeri. Svaki poduzetnik, mali, srednji ili veliki, može se koristiti mjerama za poticanje izvoza.
Takav pristup podrazumijeva da će sve parcijalne ekonomske politike biti ponajprije usmjerene na povećanje obujma izvoza i broja izvoznika. Pri čemu se očekuje i razrada takvog pristupa. Od poreznih olakšica do svih nezabranjenih oblika stimuliranja izvoza, u skladu s praksom uspješnih izvoznih zemalja.
>>>Miodrag Šajatović: I u eurozoni ću se zauzimati za jačanje izvoza slabljenjem valute
O tim bi se razlikama trebala voditi buduća rasprava Banskih dvora i Pantovčaka. Pogotovo u nedostatku artikuliranih stajališta iz opozicije. I mi u medijima morali bismo poticati nastavak rasprave. Svoditi sve na osobne animozitete ili unutarstranačko ‘sapunanje daske‘ zaustavit će konstruktivan dijalog u začetku. Banski dvori morali bi kvantificirati što će njihov pristup donijeti, a jednako tako Pantovčak bi trebao izaći s razradom računice što može donijeti fiksiranje na izvoz. Nema smisla čekati godinu dana do druge Opatije.